Svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Hrvoje Kalem obranio je 20. veljače 2017. godine na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana u Rimu doktorsku disertaciju iz fundamentalne teologije naslovljenu La correlazione tra Vangelo, cultura e persona umana nella riflessione di Paul Tillich e Karol Wojtyła per un cristianesimo rilevante oggi (Korelacija između Evanđelje, kulture i ljudske osobe u misli Paula Tillicha i Karola Wojtyłe za relevantno kršćanstvo danas) izrađenu pod vodstvom prof. dr. sc. Carmela Dotola. U ispitnoj komisiji, uz mentora, bili su prof. dr. sc. Giuseppe Bonfrate kao cenzor, te Gabriel Mmassi kao predsjednik komisije. Ovom akademskom činu nazočili su doktorandova obitelj, preč. Bože Radoš, rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, svećenici studenti istoga Zavoda te drugih rimskih Zavoda, te prijatelji i gosti iz BiH, Hrvatske i Rima.
Doktorski rad strukturiran je u tri dijela načinjena od šest poglavlja. Prvi dio posvećen je teološkoj misli njemačko-američkog protestantskog teologa Paula Tillicha. Drugi dio rada bavi se fenomenološkim promišljanjima o ljudskoj osobi kod Karola Wojtyłe s ekstenzijom na njegov pontifikat. Oslanjajući se na prethodne analize, treći dio rada nastoji istaknuti relevantnost kršćanstva u periodu koji se naziva postkršćanskim, te razviti tip evangelizacije koja stavlja naglasak na novi humanizmu u Isusu Kristu.
Prvo poglavlje obrađuje predvorje Tillichove teološke misli koje omogućuje jasnije razumijevanje njegove teologije, a osobito teologije kulture. Drugo poglavlje autor otvara analizom Tillichovog poimanja religije kao dubinske dimenziju ljudskoga duha koja sve druge dimenzije usmjerava prema neuvjetovanom i apsolutnom. Središnji dio ovoga poglavlja autor je posvetio uočavanju loma između religije i kulture, te nužnosti i načinima prevladavanja toga loma.
U trećem poglavlju naglasak je stavljen na važnost čovjeka kao onoga kojemu u kulturi pripada središnje mjesto. Autor to posebno naglašava naspram nepotpunih i gotovo apersonalističkih antropologija, te u četvrtom poglavlju takvim antropologijama suprotstavlja integralnu antropologiju Karola Wojtyłe. Njegova integralna antropologija ostaje nenadmašiva, te refenrentna točka u izradi svake personalističke antropologije.
U petom poglavlju, oslanjajući se na prethodne analize, autor donosi promišljanje o kršćanskom humanizmi koji je označen paradoksom. Riječ je zapravo o postkršćanskome svijetu (Waldenfels) u smislu da su promijenjeni uvjeti i stanje naslovnikâ kršćanske poruke. Takva situacija poziva na nužnost reinterpretacije kršćanske poruke u korelaciji s aktualnim povijesnim iskustvom (Dotolo). U šestom i završnom poglavlju autor nastoji predočiti doprinos Crkve humanizaciji. U tom smislu se promišlja o evangelizaciji kao esencijalnoj zadaći Crkve, gdje je objekt evangelizacije sve ono što je ljudsko i što služi ljudima, jer je čovjek put Crkve (Redemtpor hominis 14). Doprinos kršćanstva humanizaciji ljudskoga roda sastoji se i u stanovitim modelima odnosa preko kojih kršćanstvo može dati dubinu i kvalitativnu razliku čovjekovom životu. Među tim modelima su: kultura suživota, kultura solidarnosti i odgovornosti, kultura gostoljubivosti po uzoru na Isusov stil života (Theoblad), kultura milosrđa, te kultura dijaloga.
Rad nastoji doprinijeti afirmaciji kulture otvorene onomu što je zaista bezuvjetno, krajnje i apsolutno, te na taj način raskrinkati postojanje tzv. neutralne kulture, koja u praksi i ne može postojati, budući da svaka kultura ima nešto čemu teži, čemu je usmjerena, ima svoj terminus ad quem, samo je pitanje je li on nešto što je konačno, imanentno, horizontalno ili pak ono što je otvara bezuvjetnom i beskonačnom. Rad implicitno postavlja i pitanje vjerodostojnosti kulture. Vjerodostojnost kulture sastoji se upravo u odluci za, a ne u skrivanju iza stanovite neutralnosti, agnosticizma i nihilizma.
Hrvoje Kalem rođen je 1982. godine. Osnovnu školu završio je u G. Vakufu-Uskoplju, a opću gimnaziju u Katoličko školskom centu „Petar Barbarić“ u Travniku. Nakon mature stupio je u Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, te upisao filozofsko-teološki studij na Teologiji u Sarajevu. Akademski stupanj diplomiranog teologa stekao je 2007. godine. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 2008. godine. Nakon službi župnog vikara u župama Prozor i Stup u Sarajevu, vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić poslao ga je u Rim na postdiplomski studij iz fundamentalne teologije. Na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana, nakon završnog ispita iz fundamentalne teologije 20. lipnja 2013. godine, stekao je akademski stupanj magistra znanosti. Magistarski rad naslovljen La fragilità della fede: il silenzio di Dio in J. Ratzinger/Benedetto XVI e il buio della fede di Teresa di Lisieux napisao je pod vodstvom prof. dr. sc. Michaela Paula Gallaghera. Iste godine ujesen upisuje doktorski studij, a od ljetnog semestra akademske godine 2015./2016. asistent je na katedri dogmatske teologije u sastavu Odsjeka za sustavnu teologiju na KBF-a u Đakovu.
