Svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije Boris Vulić obranio je u ponedjeljak 29. travnja 2013. godine na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana u Rimu doktorsku disertaciju iz dogmatske teologije, naslovljenu “Inconfusa e indivisa”. Un approccio antropologico alla cooperazione della Beata Vergine Maria alla salvezza (“Nepomiješana i nepodijeljena”. Antropološki pristup suradnji Blažene Djevice Marije u spasenju), izrađenu pod vodstvom profesorice Micheline Tenace. U ispitnome povjerenstvu su, uz mentora, bili i profesori Dario Vitali i Felix Körner. Ovom akademskom činu nazočili su doktorandova majka Mirjana, msgr. Jure Bogdan, rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, svećenici studenti istog Zavoda te prijatelji i gosti iz Hrvatske i Rima.
Vulić u doktorskoj disertaciji razvija antropološki pristup spasenjskoj suradnji Blažene Djevice Marije, istražujući što se može – ali i što se ne može – tvrditi o Marijinoj spasenjskoj suradnji polazeći od šireg konteksta teološke antropologije u svjetlu sjedinjenoga i nepomiješanog odnosa Božjeg spasiteljskog djela i ljudskog suradničkog doprinosa. Dok neki suvremeni pokreti u Crkvi traže proglašenje dogme o suradnji Blažene Djevice Marije u spasenju, Papinska međunarodna marijanska akademija ukazuje kako je za to potrebno daljnje produbljivanje Marijine uloge i marijanskih naslova u trinitarnoj, ekleziološkoj i antropološkoj perspektivi. Ovaj poziv na istraživanje Marijine uloge u spasenjskome djelu u antropološkoj perspektivi je središnja tema Vulićeva istraživanja. Autor se u radu ponajviše oslanja na djela španjolskog teologa L. F. Ladarije i talijanskog mariologa S. De Fioresa. Bitno mjesto u radu zauzimaju i ekumenska dostignuća u obrađenim pitanjima.
Napisana na 450 stranica, disertacija je podijeljena u dva dijela. Prvi (antropološki) dio, izrađen u tri poglavlja, istražuje koordinate teološkog govora o ljudskoj suradnji. U prvome poglavlju autor donosi analizu kristološkog naslova jedini i jedincati posrednik spasenja, ukazujući kako je upravo taj termin ključni kristološki naslov za Isusa Krista. U drugome se poglavlju razvija teologija ljudske suradnje te se u činjenici novoga stvaranja (pobožanstvenjenja, sinovstva i zajedništva u Kristu) pronalazi temelj ljudske, darovane, sposobnosti surađivanja u spasenju i ukazuje na mogućnost ali i nužnost korištenja pojma posrednik u antropološkom kontekstu. Treće je poglavlje posvećeno vlastitosti uloge Duha Svetoga u novome stvaranju i u ljudskoj spasenjskoj suradnji.
Nakon postavljenog teološkog okvira unutar kojeg se želi promišljati Marijina uloga u spasenju, drugi (mariološki) dio rada, razdijeljen u četiri poglavlja, započinje s hermenutikom smisla dogmi u Crkvi, što predstavlja bazu za zauzimanje autorova stava prema zahtjevu za novom marijanskom dogmom. U nastavku se donosi kratki status quaestionis i nauk II. vatikanskog sabora te nauk enciklike Redemptoris Mater o Marijinoj suradnji i odnosu s jedinim posredništvom Isusa Krista, nakon čega slijedi poglavlje u kojem se predstavljaju neke indikativne struje u suvremenoj teologiji o Marijinoj suradnji u spasenju, s posebnim osvrtom na pokret Vox Populi Mariae Mediatrici te povijesno-spasenjsku mariologiju S. De Fioresa. U sedmom se poglavlju, u antropološkom ključu i u svjetlu svega iznesenog, analizira odnos Kristova apsolutnog posredništva i Marijina suradničkog doprinosa, teološki se formulira bit i forma Marijine suradnje u spasenju u sučeljavanju s biti i formom spasenjske suradnje spašenog čovječanstva. U istom poglavlju autor govori o potrebi kršćanske antropološke mariologije, o mogućnosti i svrsihodnosti nove marijanske dogme, kao i o sakramentalnom karakteru Marijine suradnje u spasenju shvaćene kao majčinsko posredovanje u Kristu, naznačujući neke teološke perspektive koje proizlaze iz pristupa ljudskoj spasenjskoj suradnji u mariološkom ključu.
Disertacija želi dati doprinos ponovnom otkrivanju marioloških datosti u onim teološkim sustavima i disciplinama u kojima se danas može primijetiti zaborav ili egzil Marijine osobe i uloge, te potaknuti plodnije promišljanje antropološke širine mariologije i mariološke dubine teološke antropologije.
Boris Vulić rođen je 17. lipnja 1981. u Slavonskom Brodu. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio je u Županji. Nakon mature stupio je u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i upisao filozofsko-teološki studij na Teologiji u Đakovu. Godine 2004. stekao je akademski stupanj diplomiranog teologa, a za svećenika današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 2005. u Đakovu. Do kolovoza 2007. godine vršio je službu župnog vikara u župi Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima te radio kao vjeroučitelj u srednjoj školi. Iste godine nadbiskup Marin Srakić uputio ga je na poslijediplomski studij dogmatske teologije u Rim. Specijalizaciju je upisao na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana, kao pitomac Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Magistarski rad L’inferno vuoto? La speranza nella salvezza di tutti secondo Hans Urs von Balthasar e Karl Rahner (Prazni pakao? Nada u spasenje svih prema Hansu Ursu von Balthasaru i Karlu Rahneru) napisao je pod vodstvom rano preminulog profesora Donatha Hercsika. Položivši 19. lipnja 2009. završni ispit iz dogmatske teologije stekao je akademski stupanj magistra znanosti. U jesen 2009. upisuje doktorski studij na istom fakultetu. Paralelno s doktorskim studijem u Rimu predaje kolegije dogmatske teologije na Odsjeku za sustavnu teologiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu.
