Msgr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Sveti Jeronim- svećenik i crkveni naučitelj
Homilija, Hrvatska crkva Sv. Jeronima, Rim, 30. rujna 2014.
1. Slavimo blagdan svetog Jeronima, zaštitnika ovog zavoda i cijele Dalmacije. Iskrene čestitke ravnateljstvu ove naše časne institucije u Rimu koju je Lav XIII. prije 113 godina u pismu „Slavorum gentem“ nazvao „Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente“ (1. 8. 1901., „Svetojeronimski zavod za hrvatski narod“). A njegovi korijeni, znamo, sežu u daleku prošlost petnaestog stoljeća kad su se rodile „svetojeronimovske ustanove“ koje su služile našim sunarodnjacima u Vječnom gradu (od 1453.). Tko je, dakle, ovaj svetac komu su bile posvećene i zgrade i institucije u službi hodočasnika i prognanika iz Hrvatske? Sveti Jeronim se rodio oko 340. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Neki misle kako je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Tomislavgrada, Duvna; drugi ga smještaju u Istru, a treći u Mađarsku. Gdje je to točno bilo, nije ni do danas u znanosti jasno.
Međutim, ovaj žustri Dalmatinac kako su ga opisivali, živio je u vrlo nemirnom i kritičnom razdoblju crkvene povijesti, nakon trijumfa kršćanstva u Konstantinovo vrijeme. Tada su se na pozornici pojavili razni profili ljudi: uvjereni kršćani, kao i oni koji su to bili ‘iz običaja’; iskreni intelektualci kao i oni puni častohleplja u čijim je glavama vladala velika pomutnja. Stoga su nicala brojna krivovjerja koja su naškodila kršćanstvu i bacili ga u duboku krizu. Na svu sreću Crkva je u tom razdoblju iznjedrila ljude iznimnih moralnih i doktrinarnih vrlina, koji su znali prepoznati zablude i ukazati na cjelovitost vjere. Među njima se posebno ističe sveti Jeronim. Obrazovanje je započeo u domovini, a onda u Rimu gdje je stekao prave temelje duboke i široke kulture, napose one klasične.
2. Iako je bio sin kršćanskih roditelja, krštenje je primio tek u odrasloj dobi, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme (358.-364.). Bio je veoma nadaren, ali teške naravi i nediscipliniran. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te osjetljiv i strastven karakter. Nakon studija u Rimu odlučio je otići na Istok gdje je cvao pustinjački i monaški život. Svoj san ostvario je u sirijskoj pustinji Calcide. U samoći, noćnim bdijenjima i grozničavu radu zabilježio je kako ga je jedan san dobro potresao: „Za vrijeme napada groznice bio sam u duhu doveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam snažno svjetlo pa se nisam usudio podići glavu. Upitan o svojoj vjeri, odgovorio sam da sam kršćanin. Glas onoga koji je sjedio na stolici odvratio je da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce.“ U tom času razbuktala se u njemu oštra borba između klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca. I pobijedila je sklonost svetim knjigama.
Tako je postao „uzornim učiteljem i tumačem Svetoga Pisma“ koji je u biblijskim tekstovima nalazio radost i naglašavao važnost njihova poznavanja. „Ne poznavati Pisma za njega je značilo ne poznavati Krista“. Ova je rečenica ušla u saborsku konstituciju „Dei Verbum“ (br. 25). Čitati Pismo znači razgovarati s Bogom. A samo proučavanje Pisma, veli sveti Jere, čini čovjeka mudrijim i mirnijim (In Eph., prol.), dok razmatranje „podržava ravnotežu duše“.
3. Kad je papa Damaz sazvao sabor u Carigradu (381.), Jeronim je bio pratilac svoga biskupa Paulina. A po završetku sabora on se sa svojim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa ga je u mnogim stvarima pitao za savjet. A onda ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja. Jeronim je učinio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu, na čemu je radio oko 20 godina. Stavio je, dakle, u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Kad je umro papa Damaz, Jeronim se opet odselio na Istok. Naime, pomutnja i korupcija s kojima se susretao u svom okruženju i osobnim lutanjima, probudili su u njemu ponovnu želju za samoćom, pustinjom i učenjem.
Ovom žestokom dalmatinskom lavu ozračje glavnoga grada postalo je nepodnošljivo, pa je s nekolicinom najvjernijih učenika odlučio sve napustiti i povući se u jednu pećinu nedaleko Betlehema. Ovaj strogi asketa i žestoki polemičar nikada nije prestao okajavati svoje grijehe, niti se umarao priznavati njihovu težinu (poznata je ona njegova: „Parce mihi Domine, quia Dalmata sum“), završio je svoje dane ovozemnog hoda u Betlehemu 420., u 73. godini života. Pokraj špilje Isusova rođenja, u jednoj pećini, učeni je i časni starac izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji.
4. Današnjim danom službeno započinje i školska i pastoralna godina za naše studente koji pohađaju različita učilišta u Rimu. Ne bih htio opterećivati ovo liturgijsko zborovanje raspravom o naravi i poslanju sveučilišta. Ali, čini mi se prikladnim u duhu ovoga što smo čuli o današnjem svecu reći koja je zadaća, narav i poslanje sveučilišta. Njegov cilj je odgovarati na ‘žudnju za spoznajom koja je vlastita svakom čovjeku’. Čovjek, naime, želi znati istinu pa žudi za njezinom spoznajom. A svrha je istine spoznati dobro. Istina nas, dakle, vodi k dobru, a dobrota polučuje istinu. Stoga je istinski smisao i stvarna zadaća sveučilišta: biti čuvarom takve osjetljivosti za istinom i dobrotom; i ne dopustiti da se čovjek odvrati od traganja za njima. Uvijek sa sviješću da ne počinjemo od nulte točke i na izoliran način. Sama riječ ‘sve-učilište’ to objašnjava.
Katolička Crkva je zahvalna i ponosna na brojne svoje sinove: teologe, filozofe, znanstvenike i umjetnike koji su svojim radom ostavili vidljivi pečat u Vječnom gradu Rimu. Među njima je i veliki broj naših sunarodnjaka. Bogu smo zahvalni i za dar Crkve koja je svjetlom svoga nauka obasjavala, skrbila i razvijala školske, odgojne i visokoškolske ustanove, te tako preporodila Zapadnu Europu u intelektualnom i duhovnom pogledu. Zahvaljujući upravo tom odgojnom i obrazovnom radu ona je pomogla da ovaj ‘mali kontinent’ postane orijentir drugima i da stoljećima prednjači u svjetskoj znanosti i kulturi. Crkva i znanost, odgoj, umjetnost i kultura umješno su i uspješno stoljećima surađivali. U duhu onoga što je Max Planck svojevremeno kazao kako za „teologe sve počinje s Bogom, a za znanstvenike sve s njime završava“.
Poželimo i molimo neka se taj duh suradnje po nama nastavi i napreduje i u ovo naše vrijeme. A sveti Jere, koji je ostavio bogat nauk o kršćanskoj askezi i odgoju, te zahtijevao budnost i ustrajan intelektualni i fizički rad, a posebice poslušnost Bogu, neka i nama pomogne da preko Svetog Pisma i brojnih drugih znanosti bolje upoznamo Krista. Posebice neka podržava ravnotežu duše naše koja čezne za mirom njegovim. Amen.
