Sprovodna sv. misa zadušnica za msgr. Fabijana Veraju u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, 2. studenoga 2014., 18.00 sati

msgr. Fabijan Veraja

Metković, 20. siječnja 1923. – Grottaferrata, 28. listopada 2014.

 

 Braćo i sestre u kršćanskoj vjeri

„Zaista, zaista kažem Vam, ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv, 12, 24).

U svijetlu Isusovih riječi promatramo večeras, na Dušni dan kad se spominjemo svih vjernih mrtvih, život i djelo preminulog svećenika od kojeg se opraštamo.

Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, umirovljeni podtajnik Kongregacije za proglašenje svetima, apostolski protonotar supranumerarius, msgr. Fabijan Veraja, preminuo je u večernjim satima, u utorak 28. listopada 2014., u svome domu u Grottaferrati kraj Rima. Njegovo uspinjanje na Golgotu započelo je u petak 26. rujna o.g. kad mu je i pozlilo. U subotu 27. rujna je smješten u bolnicu u Frascatti-ju. U početku se pomišljalo na čir ali su liječnici ustanovili metastaze na unutarnjim organima (želudac, dvanaesterac). U bolnici je ostao do 16. listopada. Ostale dane proboravio je u svome domu u Grotaferrati. I njemu, i nadbiskupu Vidoviću, i sestrama služavkama Malog Isusa koje su ga s ljubavlju i pažnjom dvorile do kraja, bilo je jasno da je don Fabijan, kako smo ga svi zvali, došao do posljednje postaje svoga zemaljskog puta i da je prijelaz na onu stranu blizu. Predan u volju Božju zatražio je  sakramente sv. ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja. U svijetlu Isusovih riječi „Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja ondje će biti i moj sluga“ (Iv 12, 26), svijestan svoga stanja i pri punoj svijesti do kraja, s vjerom u Boga i kršćanskim predanjem  isčekivao je prijelaz u vječnost, odlazak k svome Božanskom učitelju, njegovoj majci  i svecima i blaženicima nebeske proslavljene Crkve, poglavito onima s kojima je drugovao od odlaska u Kongregaciju za proglašenje svetima: Bartolo Longo, Vinko Kadlubek, Nikola Stenon, Petar Friedhofen, Marija Terezija Scherer, Nikola Tavelić, Ivan Merz, Miroslav Bulešić.

Prošle nedjelje (26. listopada 2014.) pohodila su ga četvorica svećenika iz Zavoda sv. Jeronima. Na rastanku im je rekao „Molite za mene“.  Drugim riječima: „Zdravlja više nema, dani su odbrojeni, molite se za moju dušu“. U svojoj duhovnoj oporuci je napisao: „Ne znam, kad će me Gospodin pozvati u vječnost; samo jedno želim i za to molim, da mi bl. Gospa isprosi veliku milost da se u času smrti nađem na Srcu Njezina Sina. Srce Isusovo, ja se u te uzdam! Isuse, budi mi Spasitelj!“[1].

Evo nas večeras don Fabijane, članovi hrvatske rimske zajednice, svećenici, redovnici, sestre redovnice, vjernici laici, djelatnici Kongregacije za proglašenje svetima i drugih rimskih dikasterija, diplomatski predstavnici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Tvoji prijatelji i poštovatelji, u duhu kršćanske vjere i nade u ponovni susret u vječnosti, molimo za Tebe. Molimo za Tvoju dušu da Ti Gospodin bude milosrdan i blag sudac. Došli smo u Hrvatsku crkvu sv. Jeronima u koju si zakoračio prvi put, 5. lipnja 1945. godine. Bio si među rijetkom skupinom bogoslova koji su na „Križnome putu“ izbjegli smrt „pravim čudom Božje providnosti“, i koji su  došli u Rim i pokucali na vrata Zavoda i crkve sv. Jeronima. Dok Tvoju dušu u svojim molitvama preporučujemo Božjoj dobroti i ljubavi, iz ove crkve ispraćujemo Te, nakon 69 godina proboravljenih u Rimu, u Domovinu, u rodni Metković da Tvoje tijelo predamo „zemlji da se vrati onamo odakle je uzeto“[2]. Tako si sâm zaželio u pismenoj oporuci[3].

Pok. Fabijan Veraja, sin Ivana Veraje i Danice rođ. Šunjić, rodio se 20. siječnja 1923. u Metkoviću. Njegova životna dionica trajala je 92. godine, od blagdana mučenika sv. Fabijana i Sebastijana na čiji spomendan je rođen i svetih apostola Šimuna i Jude Tadeja prošloga utorka kad je i preminuo. Imao je još tri brata i svu trojicu je nadživio.

Osnovnu školu pohađao je u rodnome Metkoviću. „Na kraju četvrtog razreda pučke škole, vjeroučitelj je pitao ne bi li koji od nas želio poći u sjemenište. Bio sam odviše suzdržan da bih odmah pred kolegama digao ruku, nego sam kod kuće rekao majci da bih rado pošao u sjemenište. Majka je to rekla vjeroučitelju i ocu“ – piše  don Fabijan u svojoj autobiografiji[4]. Klasičnu gimnaziju, osam razreda s maturom, završio je u Biskupskome sjemeništu u Splitu. O osmogodišnjem boravku u sjemeništu govorio je s velikim poštovanjem. O svome odgoju i pripravi za svećeništvo će napisati u duhovnoj oporuci: „Posebnom milošću smatram okolnost, što sam u životu imao za odgojitelje neke autentične svece, kao don Grgu Bučića u Splitu i mons. Pier Carla Landucci-ja u Rimu“[5]. Filozofsko-teološki studij započeo je u Đakovu 1941. godine jer to u Splitu nije bilo moguće zbog ratnih prilika i talijanske okupacije[6]. Pred prodorom partizana, 14. travnja 1945. svi bogoslovi su napustili Đakovo. Kratko su se zadržali u Zagrebu i onda su 6. svibnja, mnogi krenuli na put u nepoznato, prema Sloveniji i Austriji. „Bilo mi je teško pri duši – jer napuštam svoju Hrvatsku. Nisam, naravno mogao ni pomisliti da ću se u nju vratiti istom nakon 47 godina“ [7]. U posljednji trenutak Veraja je promijenio svoj plan u Sloveniji i krenuo prema Italiji. To mu je spasilo život od sigurne smrti. Sve te događaje kasnije će opisati u autobiografskoj knjizi „Putovima providnosti“. Zajedno s nekoliko drugih bogoslova stigao je u Rim, u Zavod sv. Jeronima ujutro 5. lipnja 1945. „Stigli smo upravo u času kad su svećenici izlazili iz sakristije, nakon svetih Misâ“ – zapisao je[8].  „Za mene je, uistinu, dolazak u Rim bila velika milost, osim što sam izlaskom iz komunističkog raja izbjegao kušnjama kojima vjerojatno nisam bio dorastao“ [9]. Zavod sv. Jeronima nije bio za bogoslove pa je Veraja s drugim bogoslovima smješten u Irski kolegij koji je bio otvoren za klerike i svećenike koji nisu imali smještaja u drugim crkvenim ustanovama. Studij je nastavio na Papinskome Gregorijanskome sveučilištu.

Za svećenika Splitske i Makarske biskupije zaređen je u Rimu u bazilici Santi XII Apostoli, 19. srpnja 1947. Sutradan je slavio Mladu Misu u Kalistovim katakombama pored groba sv. Fabijana. Rijetka povlastica svećenika da slavi sv. misu uz grob svoga nebeskog zaštitnika! „Bilo je prisutno devet osoba. Sedam godina kasnije doznao sam da su onoga dana, na sv. Iliju, moji u Metkoviću slavili u župskoj crkvi moju Mladu Misu“ [10]. U Zavodu sv. Jeronima boravio je od 1947. do 1959. s prekidom studija 1948. do 1952. zbog slaboga zdravlja.

Nakon ređenja nastavio je studij teologije na Gregoriani. Doktorirao je 18. prosinca 1956. s tezom Le origini della controversia teologica sul contratto di censo nel XIII secolo. Magisterij iz kanonskoga prava položio je na Papinskome lateranskom sveučilištu 1962. Dok je boravio u Zavodu sv. Jeronima pastoralno je pomagao u više župa i ustanova. Kroz 24 godine vršio je službu kapelana u rimskome „Istituto dell’Assunzione“.  Predavao je osnovno moralno bogoslovlje u rimskome novicijatu sestara asumpcionistkinja (1956-1958). Od 1957. do 1961. predavao je vjeronauk u liceju sestara Ančela u Rimu.

Godine 1961. primljen je u „Kongregaciju obreda“ i time je definitivno ostao na službi u Rimu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1981. godine podtajnikom Kongregacije za proglašenje svetima i na toj službi je ostao do odlaska u mirovinu 1993. godine. Od tada pa do smrti misio je i propovijedao kućnoj zajednici sestara u Grottaferrati. Na misu i propovijedi dolazile su iz obližnjih zajednica sestre i neki hrvatski vjernici.

Pok Fabijan Veraja je bio izrazito plodan znanstveni radnik. Najviše radova, knjiga i stručnih članaka, objavio je na talijanskome i latinskome jeziku a neka su mu djela prevedena na više jezika. Zacijelo je jedan od rijetkih hrvatskih teologa koji je u svojoj struci poznat i citiran u svjetskim razmjerima. I nakon odlaska u mirovinu posvetio se pisanju. Tako je među ostalim napisao „pozicije“ za proglašenje blaženim i svetim bl. Ivana Merza i bl. Miroslava Bulešića. U lipnju ove godine Zavod sv. Jeronima objavio je njegovu posljednju knjigu „Nikola Moscatello. ‘Uspomene’ u svijetlu dokumenata“ koju smo planirali predstaviti u njegovoj nazočnosti 16. studenoga ove godine kad slavimo blagdan sv. Nikolu Tavelića. On će nas zacijelo pratiti s one strane iz posve drugačije stvarnosti.

Odlazeći s ovoga svijeta napisao je i svoju „Duhovnu oporuku“ koju danas rado ovdje obznanjujemo:

„Iz dubine srca zahvaljujem Bogu na svim darovima naravi i milosti kojima me je obdario u ovome životu, osobito na daru vjere, na daru svećeničkoga zvanja i na daru ustrajnosti u vjeri i zvanju. Providnost je posebno bdjela nada mnom u kritičnim časovima, u kojima sam se u životu našao, i vodila me je putovima, koje ja sâm ne bih bio izabrao, ali koji su se pokazali najbolji za mene. Više sam se puta pitao, zašto je Bog sa mnom tako postupao, osobito zašto me je doveo u Rim i zadržao u Rimu. Konačni odgovor ću znati u vječnosti, a ako moja nagađanja nešto vrijede, rekao bih, da me je Providnost izvela iz domovine (i zato), jer ja ne bih bio kadar podnijeti sve ono što su moji prijatelji i kolege podnijeli nakon [Drugoga svjetskoga] rata; a da me je zadržala u Rimu ne samo radi moga dobra, nego i radi domovine, da bih joj u stanovitom pogledu mogao biti od pomoći.

Sa zahvalnošću se sjećam svih onih kojima se je Providnost služila na mome životnom putu: mojih pokojnih roditelja, moga katehete u Metkoviću pok. don Rade Jerkovića, sjemenišnih poglavara u Splitu i Đakovu. Posebnom sam milošću smatrao okolnost, što sam u životu imao za odgojitelje neke autentične svece, kao don Grgu Bučića u Splitu i mons. Pier Carla Landuccija u Rimu. Kamo sreće, da sam u svemu slijedio njihov primjer!

Božjemu neizmjernom milosrđu prepuštam svu svoju bijedu, grijehe, nesavršenosti, propuste. Uzdam se u zagovor svoje nebeske Majke Marije, koja me neće napustiti dok me ne vidi spašena. Uza svu svoju nesavršenost, uvijek sam cijenio svoje svećeništvo i u njemu vidio neizmjerni dar, u kojemu i radi kojega mi je Gospodin dao i mnoge druge darove. U svećeničkoj sam službi doživio i časove najdublje duhovne sreće.

Molim za oproštenje sve, koje sam na bilo koji način povrijedio, i neka Gospodin svojim milostima naplati svima, kojima sam dužan. U studentskome i svećeničkome životu mnoge su mi dobre duše pomogle na razne načine. One su sigurno već dobile svoju nagradu u vječnosti. Posebno se sjećam redovnica Asumpcionistkinja u Istituto dell’Assunzio­ne, Viale Romania 32, Roma, gdje sam kroz 24 godine vršio službu kapelana; 20 godina sam kod njih i stanovao: to mi je i duhovno koristilo i ujedno mi je omogućilo da više učinim za Crkvu u hrvatskom narodu.

Ne znam, kad će me Gospodin pozvati u vječnost; samo jedno želim i za to molim, da mi bl. Gospa isprosi veliku milost da se u času smrti nađem na Srcu Njezina Sina.

Srce Isusovo, ja se u te uzdam!

Isuse, budi mi Spasitelj!”[11].

„Zaista, zaista kažem Vam, ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv, 12, 24).

Odlaskom don Fabijana iz naše sredine, napušta nas jedan od posljednjih snažnih duhovnika hrvatske poslijeratne emigracije koji su odijeljeni od Domovine  kao pšenično zrno pali na rimsku zemlju, umrli u rimskoj zemlji i donijeli obilat rod. Rod je to za opću Crkvu, Crkvu u Domovini i za hrvatski narod kojem su pripadali. Nova pokoljenja će s vremenskog odmaka još bolje moći prosuditi koliko se Božja providnost njima poslužila da budu svjedoci, glasnici i tumači stanja i potreba u Domovinskoj progonjenoj Crkvi nakon II. svjetskoga rata i istovremeno da budu Veronike koje će ispaćenom Isusu u Domovini mnogo puta obrisati lice.

Dragi brate svećeniče don Fabijane, počivaj u miru Kristovu.  Do viđenja! Do viđenja u vječnosti.

Jure Bogdan