Slušajući današnje 1. čitanje iz 2. Knjige Makabejaca o mučeništvu sedam sinova s njihovom majkom, možemo primjetiti kako se prigodno uklapa u naše slavljenje blagdana sv. Nikole Tavelića. Gotovo da bismo mogli usporediti mučeničku smrt Makabejaca s mučeništvom sv. Nikole i njegove trojice subraće. Vrlo slično su nemilosrdno i strašno mučeni do smrti i jedni i drugi i to samo zato jer su drugačije vjerovali od svojih krvnika. I ono što je važno u oba slučaja jest činjenica da tu svoju vjeru nisu htjeli pogaziti ni pod cijenu strašnih muka i same smrti, iako su možda to i mogli.
Što nama danas govori mučeništvo sv. Nikole Tavelića?
Nekima će možda izgledati malo pretjeran način svjedočenja vjere sv. Nikole, posebno iz ove naše perspektive i poimanja svjedočenja u današnjem društvu tzv. «tolerancije i poštovanja». Netko će si postaviti pitanje; je li doista bilo potrebno da sv. Nikola izloži svoj život tolikom riziku, znajući da bi zbog svjedočenja mogao biti i pogubljen? I zašto se nije povukao kad je vidio da bi mogao zaglaviti? Zar se Makabejski mučenici nisu mogli na čas pretvarati i tako si spasiti život?
Da bi odgovorili na ova i slična pitanja potrebno je pojasniti motive koji su vodili sv. Nikolu i drugove do mučeničkog svjedočenja vjere, a sličani su razlozi vodili i Makabejske mučenike. Ono što ih je pokretalo i nosilo, sažeto rečeno, jest njihova čvrsta i živa vjera u uskrsnuće i vječni život, a upravo to je tema Božje riječi ove 32. nedjelje kroz godinu. Stoga mi se čini prikladnim zaustaviti malo na toj temi.
Što znači za nas danas, vjerovati u uskrsnuće i vječni život? Kako mi to vjerujemo, kako to živimo u našoj svakodnevici?
U svojoj službi, u obilasku braće, često imam priliku promatrati stanje kršćanske vjere u današnjoj Europi. Sve više se suočavamo s umornim i razvodnjenim kršćanstvom kojemu je glavni problem indiferentizam i osrednjost života. O tome je već progovorio prije nekoliko godina i Papa Benedikt XVI, kad je upozorio generalne redovničke poglavare na tri velike napasti koje vrebaju na posvećeni život iz današnjeg društva, a to su: osrednjost, malograđanština i metalitet konzumizma. A na samom početku svog pontifikata je upozorio sve vjernike na sve više prisutnu diktaturu relativizma. Čini se kao da smo, posebno u nekim europskim zemljama, jako podlegli toj diktaturi odnosno civilizaciji materijalizma i hedonizma, koju je Papa Ivan Pavao II već u svoje vrijeme nazvao civilizacijom smrti. U toj civilizaciji glavna vrijednost života je postala gotovo isključivo vlastiti interes i užitak, viđen isključivo kroz ovaj materijalni svijet. Drugim riječima, na djelu je ljudski egocentrizam koji bi se mogao izraziti frazom: «Nije me briga za druge, osim ako mi koriste ili ako se njima mogu okoristiti». Ono duhovno ili je palo u neki drugi plan ili je često ostalo samo puka teorija, kao nešto nestvarno i nevažno. Ono što je još žalosnije, mnoge zajednice zaskočene takvim nazorom kao da su se predale rezignaciji; misleći da se u takvoj situaciji i u takvom društvu i ne može više ništa učiniti.
Mučeničko svjedočanstvo sv. Nikole nam poručuje nešto sasvim drugo, a to je da se za vječne – neprolazne vrednote isplati i život žrtvovati. On je u svoje vrijeme svjedočio civilizaciju ljubavi, a to je zapravo vječni život zajedništva s Bogom, koji započinje već na ovoj zemlji. Baš ta živa vjera u uskrsnuće i život vječni, nagnala ga je da bez straha navješta tu istinu i onima koji je nisu poznavali. Upravo vjera da smo svi mi ljudi ljubljena Božja djeca, i po Kristovu otkupljenju pozvani već u ovom životu zaživjeti to zajedništvo punine Božje ljubavi, davala mu je odvažnost i radost svjedočenja Krista uskrsnuloga. Htio je da tu radost i puninu Božje ljubavi dožive svi ljudi, jer ih je smatrao svojom braćom. Sv. Nikola je dobro shvatio da biti Kristov svjedok, znači biti svjedok njegova uskrsnuća, kako nam uostalom govori i (KKC 995). Tu istinu je htio navjestiti i onima koji su drugačije vjerovali. Dakle nije ostao pasivan nego je bio nošen Kristovom ljubavlju za spasenje svih ljudi. Zato možemo slobodno reći da svetog Nikolu nije vodila nikakva mržnja ili prezir prema onima koji drugačije misle nego upravo ljubav i dobro svih ljudi. Zato se propovjedanje sv. Nikole ne može ni u kojem slučaju nazvati nekakvim prozelitizmom ili nečim pretjeranim, nego prije svega, velikom željom da navijesti i posvjedoči Božju ljubav prema svakom čovjeku.
Dobro se stoga zapitati, koliko i kako se vjera u uskrsnuće i vječni život odražava i prepoznaje u našem konkretnom životu?! Što to nas vodi u našim životima, za čime težimo? Za nas kršćane ne bi bilo pohvalno ako se ne bi razlikovali od onih koji ne vjeruju. U našim životima ne bi trebalo biti mjesta i težnje za ovozemaljskom, sebičnom i hedonističkom srećom, za samo materijalnom sigurnošću ili nastojanjem oko vlastite karijere. Ne bi nas smjeli voditi osobni interesi, a još manje bi se smjeli prepustiti osrednjosti, malograđanštini i mentalitetu konzumizma.
Da bi danas mogli odvažno svjedočiti Krista uskrsloga po primjeru sv. Nikole, i kršćanski poziv na vječni život, vječnu sreću, nužno nam se obnavljati u Božjem Duhu. Samo onaj koji svakodnevno raste u iskustvu živoga Boga i sve više se suobličuje svome Gospodinu, bit će kadar odražavati Božju ljubav i svjedočiti vječni život. Lijepo nam u tom smislu poručuje i apostol Pavao u današnjem 2. čitanju: «Braćo, molite za nas da Riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi»
U tom smislu nam ovaj blagdan i današnja Božja riječ još nešto poručuju. To je da se i ovo današnje vrijeme ne razlikuje puno od vremena sv. Nikole ili onog iz doba sv. Pavla i Makabejskih mučenika.
I danas su Isusovi učenici i svi koji su na Božjoj strani izloženi progonu i raznim potvaranjima. Sv. Nikola nam poručuje da se ni mi danas ne trebamo bojati onih koji nastoje pogaziti Božji i naravni zakon. Ne bojmo se, poput sv. Nikole i tolikih koji su vjerovali prije nas, jer je sve u Božjoj ruci. Naprotiv, svi napadi nam mogu biti poticaj na zauzetije življenje naše vjere i konkretnije pouzdanja u Boga.
Upravo ovih dana imamo prilike čuti kako se u našoj zemlji inicijativa za poštivanje ljudskog braka, pod nazivom «U ime obitelji» nastoji proglasiti «prljavim pokretom». Inače smo već navikli slušati da nas kršćane nazivaju konzervativnima, nesuvremenima, a onda i zaostalima samo zato jer se zalažemo za obranu Božjeg i naravnog zakona na kojem jedino može počivati i rasti zdravo društvo i zdrava civilizacija, civilizacija ljubavi.
Mi kršćani znamo da nas ne vodi nikakva mržnja prema nikome i nikakav prezir. Ne želimo nikoga diskriminirati ili uskratiti osnovna prava. Ali ne možemo dopustiti da se zabacuju, omalovažavaju i gaze neprolazne vrednote, Božji i naravni zakon pa makar nas i optuživali da kočimo tzv «napredak». U svemu tome komešanju ne možemo ostati osrednji i pasivni. U tom smislu nas jasno potiče i primjer sv. Nikole.
Zato molimo našeg prvog, službeno proglašenog hrvatskog sveca, da nam izmoli milost odvažnosti da i mi poput njega u ovo današnje vrijeme živimo svoju vjeru hrabro i zanosno, svijetleći kao svjetlila u svijetu.
Posvjestimo si dostojanstvo koje smo primili kao djeca Božja i zahvalimo Gospodinu na daru života i ljepoti poziva na vječni život. Otvorimo svoja srca djelovanju Kristova Duha da nas On u svakoj situaciji može voditi i jačati, kako bi svojoj braći bili što jasniji glas živoga Boga, glas ljubavi i poziva na vječnu radost i sreću. Neka se On, kao i u životu sv. Nikole, proslavi po životu svakoga od nas. Amen!
