Petar Palić
mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Blagdan sv. Ćirila i Metoda
Bazilika sv. Klementa, Rim, 12. veljače 2024.
HOMILIJA
Čitanja: Iz 52, 7-10; Ef 3, 14-19
Evanđelje: Mk 16, 15-20
1. Draga braćo svećenici, sestre redovnice, draga braćo i sestre!
Srdačno sve pozdravljam i radujem se što danas zajedno sa svima vama slavim ovu euharistiju u bazilici sv. Klementa, gdje počiva tijelo sv. Ćirila, koga je zajedno s njegovim bratom sv. Metodom sveti papa Ivan Pavao II. proglasio suzaštitnicima Europe.
Oni su bili, kako će reći sv. Ivan Pavao II., „braća po krvi, ali još više u vjeri, neustrašivi nasljedovatelji Kristovi i neumorni propovjednici Božje Riječi.“ (Ivan Pavao II., Homilija, 14. veljače 1981.)
2. Božja Riječ koju smo čuli otvara nam nove horizonte nade, radosti, utjehe, spasenja i ljepote Božjega kraljevstva.
Naviještati mir, propovijedati radosnu vijest, naviještati spasenje: to je poruka nade koju nose glasnici radosti tadašnjem izraelskom narodu, ali i današnjem Božjem narodu, Crkvi, osobito narodima umorne Europe. Noge glasonoše trče po prašnjavim stazama. Idu preko brda i dolina, gore i dolje. Noge su bose. U jednostavnim sandalama. Prljave. Ogrebane. Bez osjećaja. U trku. Očito je riječ o nečem važnom. Dolaze uzvisine. Koraci postaju kraći. Trčanje je teže. Na horizontu se vidi grad. Jeruzalem. Na gradskim vratima stražari počinju vikati. Od uzbuđenja dižu ruke uvis. Noge prolaze kroz gradske zidine. Prolaze pored uništenih kuća. Ruševine su lijevo i desno na ulici. Veličanstveni hram i palača su sada samo ruševine. Tu noge zastaju.
Izaija se obraća svom narodu, narodu koji mora sam sebi reći: Mi smo bez budućnosti. Ta spoznaja kako god bila beznadna i teška, početak je promjene. Kad god se u povijesti spasenja Izraelski narod udaljio od Boga, trebao je dotaknuti dno svoje egzistencije, kako bi prepoznao da ih Bog nije ostavio i zaboravio.
3. S izraelskog naroda nam pogled danas skreće na slavenske narode i na glasonoše koje su tim narodima donijele nadu i poruku spasenja.
U ljeto 862. godine moravski knez Rastislav zatražio je od bizantskog cara Mihajla III da pošalje neke bizantske misionare u Moravsku “da nam objasne kršćanske istine na našem vlastitom jeziku.” Nakon potpisivanja saveza s knezom Rastislavom, car je odlučio poslati dvojicu braće misionara, Ćirila i Metoda, koji su već dokazali svoju misionarsku vještinu i poznavali slavenski jezik i običaje.
Sveti Ćiril, koji je bio jedan od najboljih jezikoslovaca svoga vremena, odlučio je najprije sastaviti slavenski alfabet (“Azbuka”), a zatim je, uz pomoć svoga brata Metoda, preveo Svetu liturgiju, poslanice i evanđelja na slavenski jezik.
Tako sveta braća, poput pravih glasonoša radosti, započinju svoje misionarsko putovanje i naviještanje radosne vijesti spasenja. Iako će i Ćirilovo, a osobito Metodovo djelo biti praćeno raznim kušnjama i progonima, nisu posustali, nego su prihvaćajući progone i trpljenja, ustrajnošću i borbom sijali sjeme Božje riječi među Slavenskim narodima.
Sv. Ćiril i Metod uče nas važnosti ponajprije osobnog slušanja Božje riječi u tišini, uz molitvu. U molitvi se nalazi snaga navještaja, kako bismo i mi sami postajali misionarska Crkva, otvorena, gostoljubiva, kako bismo prepoznavali umorne među nama, koji čeznu za Bogom, da bismo im mogli navijestiti mir, donijeti radosnu vijest i navijestiti spasenje.
4. Misionarski koraci glasonoša radosti sv. Ćirila i Metoda svjedoče nam još jednu važnu istinu: naš Bog ne živi na „visokoj nozi“. On je u Isusu iz Nazareta postao čovjekom, odnosno zakoračio je u naš svijet i vrijeme.
Prije svoga Uzašašća, Isus će jedanaestorici dati nalog: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15)
On je najprije sam počeo ostvarivati ono što je učenicima zapovjedio. On je pravi, iskreni i istiniti glasonoša radosti i Spasitelj.
Isus hoda Galilejom naviještajući mir, dobrotu i spasenje. Mnoštvo mu donosi hrome, sakate, slijepe, nijeme i mnoge druge bolesnike i polažu ih pred Isusove noge i on ih ozdravlja (Mt 15,30). Isusove noge su bile mokre od ženinih suza, sušene njezinom kosom, dotaknute poljupcem i pomazane uljem (Lk 7,38). Isusove noge konačno idu u Jeruzalem. Tamo biva uhićen, mučen i osuđen na smrt. Noge ga s križem nose na brdo Golgotu. Na kraju, njegove noge bivaju probodene čavlima i Glasonoša radosti umire. Probodene noge ovoga Glasonoše radosti pridružuju se preplašenim učenicima tri dana kasnije (Lk 24,39).
5. Smijemo priznati, korak kršćana u Europi postao je trom, čini se ponekad da je smjer izgubljen i ne znamo kamo idemo, a vijest koju treba navijestiti kao da je zastarjela i izgubila nutarnju snagu. Sveti Pavao moli za Efežane snagu Isusova Duha „za unutarnjeg čovjeka“, za vjeru, za ukorijenjenost u ljubavi (Ef 3, 14-19). Kršćani u Europi pozvani su pronaći ponovno snagu svoga navještaja u vjernosti Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Papa Franjo upozorava kršćane u Europi da „možemo biti u napasti zadržati se u udobnosti svojih struktura, domova i crkava, u sigurnosti koje pružaju naše tradicije, zadovoljni s određenim stupnjem konsenzusa, dok su Crkve oko nas sve praznije, a Isusa se sve više zaboravlja.“ (Franjo, Homilija, Plenarno zasjedanje Vijeća europskih biskupskih konferencija, Rim, 23. do 26. rujna 2021.)
Pozvani smo drugima posvjedočiti Isusa na djelu u svojim životima.
6. U ovoj euharistiji molimo zagovor sv. Ćirila i Metoda za Europu, a osobito za sve slavenske narode da ponovno otkriju ljepotu i sjaj Isusove radosne vijesti, koju su oni zdušno, hrabro i bez straha naviještali.
Marija, Majka Crkve, koja je čula i prihvatila živu Božju Riječ, neka sve nas zagovara pred svojim Sinom Isusom Kristom. Amen.
