Na Veliki petak, 7. travnja 2023. u KBC-u Osijek u 75. godini života i 50. godini svećeništva preminuo je mons. Josip Bernatović, kanonik Prvostolnog kaptola sv. Petra i dugogodišnji odgojitelj i rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, ex alumnus Zavoda.
Misu zadušnicu za mons. Josipa Bernatovića, koja je prethodila sprovodnim obredima, predvodio je u utorak 11. travnja đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. Sprovodne obrede na Gradskom groblju u Đakovu predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. Mons. Josip Bernatović ukopan je u grobnicu Stolnoga kaptola na Gradskom groblju u Đakovu.
Sprovodnim obredima prethodila je misa zadušnica koju su suslavili umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, varaždinski biskup Bože Radoš, generalni vikar Srijemske biskupije preč. Josip Ivešić te drugi svećenici.
Mons. Josip Bernatović rodio se 21. listopada 1948. od oca Nikole i majke Ružice r. Zovkić u Štitaru.
Po završetku osnovne škole u Štitaru izrazio svoju želju postati svećenik te je zamolio da kao kandidat tadašnje Đakovačke i srijemske biskupije bude primljen u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu.
Prema ondašnjem običaju po završetku prva dva razreda gimnazije na Šalati u Zagrebu, završna dva razreda gimnazije je nastavio na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu i ondje je i 1967. godine i maturirao. Odmah je te iste godine na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu započeo filozofsko-teološki studij. Studij je morao prekinuti radi odsluženja vojnoga roka i po povratku ga je nastavio i dovršio.
U prosincu 1973. bio je zaređen za đakona, a 24. ožujka 1974. pokojni biskup mons. Ćiril Kos ga je zaredio za svećenika kao prvog ređenika u svojoj biskupskoj službi.
Kao mladomisnik je najprije godinu dana bio župni vikar u Župi Gospe od Brze pomoći u Sl. Brodu, a potom godinu dana župnik u Župama Rokovci i Andrijaševci. Nakon dvije godine u župnoj pastoralnoj službi 1976. je bio pozvan preuzeti službu odgojitelja – generalnog prefekta u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Potom je, nakon 3 godine odgojiteljske službe, 1979. godine bio poslan na studij pedagogije i psihologije na Papinsko sveučilište Salesiana u Rimu. Za to vrijeme boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Postigao je akademski gradus magistra znanosti te se 1984. godine vratio na službu prefekta – odgojitelja u Bogoslovno sjemenište u Đakovo.
Prefekt u Bogoslovnom sjemeništu bio je 3 godine prije poslijediplomskog studija, 5 godina poslije studija (1984.-1989.) i potom je pune 22 godine bio rektor Bogoslovnog sjemeništa (1989.-2011.) – s najdužim rektorskim stažem u 217 godina povijesti Bogoslovnog sjemeništa. Sveukupno 30 godina odgojiteljske službe u Sjemeništu. U Sjemeništu je ostao, i sa Sjemeništem i za Sjemenište je živio, i posljednjih 12 godina svoga života, nakon odgojiteljske službe. Kad se k tome pribroji 8 godina sjemenišne formacije, u Sjemeništu je proveo ukupno 50 godina (od 74 godine i pol godine svoga života).
Nakon povratka iz Rima, Pokojnik je uz odgojiteljsku službu, kroz 4 godine bio tajnik Visoke bogoslovne škole te je istodobno 30-tak godina predavao na Visokoj bogoslovnoj školi, a kasnije kad je ona prerasla u Fakultet, i na KBF je predavao kolegije iz pedagogije i psihologije. Kroz 20 godina bio je i biskupijski promicatelj svećeničkih zvanja (1987.- 2007.).
No, još prije imenovanja, započeo je kao prefekt s okupljanjem dobnih skupina ministranata u Sjemeništu – od viših razreda osnovne škole, preko srednjoškolaca do studenta i odraslih mladića.
Uz navedene službe, paralelno je u četiri mandata (20 godina) bio član Nad/biskupijskoga Zbora savjetnika i u 2 mandata (10 godina) član Nadbiskupijskog ekonomskog vijeća. Godine 1995. papa Ivan Pavao II. počastio ga je naslovom „kapelana njegove svetosti“, a 2004. godine postao je članom Prvo/stolnog Kaptola sv. Petra u Đakovu. Od tada je kroz više godina kao biskupov delegat bio i krizmatelj na brojnim krizmenim slavljima.
Bolest koja je došla 2011. godine onemogućila mu je vršenje nekih službi, ali nikada nije osujetila njegovu ljubav prema Sjemeništu i prema Nadbiskupijskoj zajednici s kojom je i dalje živio do teškog moždanog udara i bolničkog liječenja 3 tjedna prije smrti.
