Liturgijski spomen bl. Alojzija Stepinca u prigodi 55° obljetnice smrti, 10. veljače 2015., Gerhard Ludwig kard. MÜLLER

Hrvatska crkva sv. Jeronima

Liturgijski spomen bl. Alojzija Stepinca

u prigodi 55° obljetnice smrti, 10. veljače 2015.,

Gerhard Ludwig MÜLLER

Prefekt kongregacije za nauk vjere

Draga braćo i sestre

1. Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv. 12, 24).  

U povijesti Katoličke Crkve postoje osobe koje je Providnost darovala Božjemu narodu da mu budu čvrsto uporište, zaštita i  svjetionici u olujama života. I što god vrijeme više odmiče od njihove smrti oni iz dana u dan izrastaju u gigante koji nadilaze prostor i vrijeme u kojem su djelovali. Njihova zvijezda nikad ne zalazi. Naprotiv, ona je iz dana u dan sjajnija a novim naraštajima je sve bliža i privlačnija. To je sudbina kršćanskih mučenika, svetaca, velikana vjere i duha. Jedan od njih je blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, kardinal i mučenik. Mi se danas  spominjemo pedeset i pete obljetnice njegove smrti. Združeni smo u ovoj euharistijskoj žrtvi s mnoštvom vjernika u Hrvatskoj i po svijetu koji se danas s biskupima i svećenicima u svojim molitvama utječu zagovoru bl. Alojzija.

2. Ljubav u dimenziji križa

Velikani Katoličke Crkve nisu puka slučajnost koja se dogodi nego su rezultat ljudske suradnje s Božjom milošću koja se onda očituje u ovome svijetu u svojoj moći i sjaju. Poznato mi je kako je hrvatski narod u svojoj dugoj povijesti, na vjetrometini svijetova i kultura izdržao u mnogim kušnjama i napastima. Njegova glavna pokretačka snaga i garancija opstojnosti, bila je i ostala zdrava obitelj u kojoj se poštuju naravni i Božji zakoni. Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim zdravim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja[1]. Naš blaženik Alojzije upravo potječe iz jedne slične obitelji, s brojnim potomstvom, iz Krašića u Zagrebačkoj nadbiskupiji, u Hrvatskoj.

Sin Josipa Stepinca i Barbare rođ. Penić, Alojzije Viktor Stepinac se rodio  8. svibnja 1898. u Krašiću. Josipova prva supruga s kojom je imao četvero djece je prerano umrla pa se on opet oženio. Sa svojom novom suprugom Barbarom, odlučio je da će  „imati djece koliko im Bog dade“. S Barbarom je Josip imao osmero djece. Mali je Alojzije Viktor, Josipovo deveto dijete, odrastao u obitelji s jedanaestero djece[2].

Prema kasnijem svjedočanstvu samoga nadbiskupa Alojzija, njegovu ocu jedina briga bila je solidan odgoj vlastite djece. Odgajao ih je s ljubavlju, u stegi i strogosti[3]. Budući da je bio imućan nastojao je da mu sva djeca završe škole. Kod kuće svi su pomagali u domaćinskim poslovima i u obrađivanju velikoga gospodarstva. Josipa su resile radinost, spretnost i radikalnost u kršćanskim načelima. Uz takva muža u svemu je pristajala i njegova supruga Barbara, Alojzijeva majka. Uzor žena i majka, unosila je svakodnevno u obitelj vedrinu, ljubav, toplinu obiteljskog ognjišta i nadasve pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. S krunicom u ruci, čestim postovima i molitvom donosila je dnevne obiteljske odluke u odgoju vlastite djece.

Majka Barbara, žarko je željela da joj jedan od sinova izabere svećeničko zvanje. Diskretno se zavjetovala Majci Božjoj i odlučila postiti na ovu nakanu tri dana u tjednu. O tome nije govorila[4]. Jedan poznanik obitelji Josipa i Barbare Stepinac zapisao je kasnije o njima: „Nikada neću zaboraviti utiska, koji sam ponio iz te prave seljačke katoličke kuće i obitelji. Dok mi je njegov brat …. pokazivao gospodarstvo, a dobri njegovi roditelji otac i majka, srdačno me pravom seljačkom i kršćanskom gostoljubivošću dočekivali, sve više mi je u duši rasla misao, da ovakovi domovi i ovakve seljačke obitelji nose sreću i blagoslov svome rodu i sv. Crkvi“ [5]. Tu se je svakodnevno živjelo i svjedočilo ljubav u dimenziji križa.

3. U obiteljskoj školi života prema oltaru

Prvu duhovnu i kulturnu formaciju Alojzije je stekao u svojoj obitelji koja je bila prava Crkva u malome. Svake večeri molila se zajednička krunica. Nedjeljom i blagdanima članovi obitelji redovno su pohađali crkvu.

Alojzije će se kasnije sa zahvalnošću više puta sjećati duhovnog odgoja u obitelji i kako je upravo tada primio veliku milost, djetinju pobožnost i privrženost Majci Božjoj kojoj je ostao odan cijeli život[6]. Kad je Alojzije započeo pohađati školu, majka Barbara, ga je odvela u župnu crkvu da bi naučio posluživati župnika kod sv. mise. Obukla ga je u ministrantsko odijelo i poučila kako se treba ponašati kod oltara. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, školovanje je nastavio u Zagrebu, u  Nadbiskupskome konviktu zvanome „Orfanotrofij“.

Godine 1915. je stupio u Nadbiskupsko sjemenište. Nakon položenog maturalnog ispita, s navršenih 18 godina Alojzije je bio mobiliziran u vojsku: započeo je I. svjetski rat. Čista pogleda i srca, mladenački iskrene i duboke vjere odbio je posredovanje nekih osoba koje su ga htjele osloboditi odlaska u rat: „Ako Gospodin to hoće On me može osloboditi i iz pakla“ _ govorio je[7]. Kući se vratio 1919., zdrav, snažan, čistog srca i čista pogleda.

Kroz sve to vrijeme, ideal svećeništva izgledao mu je uzvišen do te mjere, da mu se  činilo nemogućim ostvariti ga. I tako je nakon rata odustao od sjemeništa. Ali nije odustao od praktičnoga kršćanskoga života. Upisao je studij agronomije na Zagrebačkome sveučilištu. Studij nije bio problem ali ga to nije ispunjalo. Tražio je nešto više. I onda se iz Zagreba opet vratio kući, na selo u obitelj, obrađivanju zemlje, prirodi. U međuvremenu se zaručio. I jednoga dana njegova djevojka Marija mu je rekla da ona vidi i osjeća a i on sâm da nisu jedno za drugo. A majka Barbara je molila i postila. Molio je za njega i njegov duhovni vođa isusovac p. Bruno Foretić. Pet godina traženja, pet godina nutarnjeg sazrijevanja. Alojzije se vratio svojoj prvoj ljubavi. Vratio se zauvijek: biti Kristov svećenik! Sve svoje nade staviti u Boga i samo u njega! Njemu se predati u potpunosti. „Nestadoše borbe: mir i radost obuzeli su njegovo srce. Prošao je kroz ‘tamnu noć’ i od sada sve mu je bilo svijetlo i jasno“ [8].

4. Hrabri pastir duša predvodnik naroda Božjega

Sedam godina boravka u njemačko-ugarskome Zavodu i studij filozofije i teologije na Papinskome sveučilištu Gregorijana u Rimu (1924.-1931.) bili su mladome Stepincu odlična priprava za svećeništvo. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je u Rimu 1930., u 33. godini života. Tri i pol godine kasnije Papa Pijo XI. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom cum iure successionis (s pravom nasljedstva). Imao je svega 36 godina. Godinu dana kasnije, kao rezidencijalni nadbiskup, preuzeo je upravu ogromne Zagrebačke nadbiskupije. Za biskupsko geslo je uzeo riječi: „In Te Domine speravi non confundar in aeternum“. Svoje pouzdanje stavlja u Gospodina. Potpuno mu se predaje. Za njega je to značilo: osluškivati Božju riječ, tražiti i vršiti njegovu volju u svome biskupskome zvanju i poslanju.

Božji čovjek postavljen je da neumrle duše vodi Bogu. To mu je bio cilj i svrha njegove pastirske službe do posljednjeg daha života o čemu svjedoče mnogobrojne pastoralne inicijative. To potvrđuju i godine tamnice u Lepoglavi i zatočeništva u rodnome Krašiću kad je od komunističkih vlasti nepravedno osuđen „na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom od 16 godina i na gubitak građanskih i političkih prava kroz pet godina“ i kad mu je bilo onemogućeno vršenje biskupske službe do smrti, na današnji dan prije 55 godina.

5. Bio je glasnik obespravljenih

U vrtlogu II. svjetskoga rata dizao je glas protiv ratnih strahota i uništavanja. Poduzimao je mnoge akcije da svima ublaži boli i patnje. Njegove propovijedi divan su primjer evanđeoske hrabrosti i jasnoće pastira Božjega naroda. Njegove riječi često su bile neugodne, jednostavno zato jer su imale svoje uporište u Evanđelju. Hrabro je iznosio evanđeoska moralna načela i nije dopustio biti ničiji instrumenat osim svoga Božanskog učitelja.

U jeku II. svjetskoga rata na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. grmio je s propovjedaonice zagrebačke prvostolnice: „Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2,7)“. ….  “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ (Mt 6,9)“[9].

6. U obrani kršćanskih obitelji

I sam odrastao u kršćanskoj obitelji poduzimao je mnoge pastoralne akcije koje su izgrađivale kršćanski moral u obiteljima i kršćansku viziju svijeta. Pred pogubnim ideologijama, komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma bio je jasan i beskompromisan.  „Crkva je za onaj poredak koji je toliko star koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga“[10].

Svijestan da ga izgovorene riječi mogu stajati života snagom i zanosom biblijskih proroka on nastavlja: „Ne možemo priznati sistema, koji bi negirao obitelj, u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakoga naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo za vrijeme, dok postoje sjetilne veze; htjeti obitelji oduzeti sveti sakramentalni značaj i zapriječiti, da bude izvor života i odgajalište djece; htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga svojinom države: znači pokolebati prirodni zakon života  u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj nego i sam narod i državnu zajednicu“. … „Ne možemo priznati sistema, koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga po vjeronauku u školama…“[11].

Prigodom slavlja Papinoga dana 1943. u homiliji je ustvrdio: “Svaki čovjek ima pravo na tjelesni život, ima pravo na duhovni život, ima pravo na brak, ima pravo na religiozni odgoj, ima pravo na upotrebu materijalnih dobara, ukoliko se to ne kosi s pravednim zakonima, koji štite interese čitave zajednice, ima toliko drugih prava. I svaka povreda tih prava ljudske osobe ne može a da ne urodi lošim posljedicama”[12].

Ono što je Stepinac bio za života ostao je i poslije smrti. To je lijepo ocrtao na misi beatifikacije 3. listopada 1998. godine papa sveti Ivan Pavao II: “Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi”[13].

Blaženi Alojzije, moli za nas.