Homilija u prigodi proslave spomendana
blaženog Alojzija Stepinca u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu
Rim, nedjelja 12. veljače 2012.
Liturgijska čitanja: Lev 13, 1-2. 45-46; 1Kor 10,31-11,1; Mk 1, 40-45
Dosljednost u nasljedovanju Krista
1. Pozivajući na svetost sveti Pavao, u drugom današnjem čitanju, stavlja pred nas tri razine tog poziva: raditi sve na slavu Božju; ne tražiti vlastitu korist, već korist mnogih; nasljedovati Krista. Sve tri navedene razine uključene su u mučeništvo kao kršćansko svjedočenje za Krista, koje daje Crkvi da zablista u svem svom sjaju.
U životu kršćanina sve je usmjereno na Boga. Nema stvarnosti u čovjekovu životu, a još manje u životu vjernika, koja ne bi bila povezana s Bogom. To znači da čovjek posjeduje slobodu i milost unutarnjeg rasvjetljenja da može razlučiti ono što ga približava Bogu od onoga što ga udaljuje od njega.
Mučenici predstavljaju najviši izraz te slobode te u predanju sebe drugima daju zorno svjedočanstvo kako nadići vlastite interese, boreći se protiv svakog oblika sebičnosti. Apostol Pavao je itekako svjestan da njegovo ponašanje ima veliko značenje za one koji su mu povjereni. Sav je obuzet nasljedovanjem Krista, onim nasljedovanjem koje ga sili na dosljednost, da se ne bi dogodilo te sâm bude prepreka braći na putu prema Kristu, sablazan onima koji žele slijediti Krista.
Kršćanski mučenici su nam uzor, kao što je i Apostol postao uzor drugima. Dosljednost života nije samo u izbjegavanju sablazni, već u nasljedovanju Krista i naviještanju Radosne vijesti.
Očitovati Božje suosjećanje
2. U današnjem evanđelju Bog nam dolazi ususret po Isusovim gestama, po ozdravljenju gubavca kojemu je omogućeno da ponovno bude primljen u krilo zajednice. U svojem približavanju Isusu gubavac krši važeća društvena i vjerska pravila. Dotičući gubavca Isus se vodi zakonom suosjećanja te se i on udaljuje od uredbi. Djeluje u slobodi koja ga navodi da traži dobro drugih, da se opredijeli za siromašne kojima ne preostaje drugo već da se potpuno i bezuvjetno pouzdaju u Isusa.
Ganutljiva je poniznost gubavca koji je duboko svjestan toga da za njegovu bolest nema ljudskog lijeka. Ipak, zna da se može obratiti Onome koji sve može. Gubavac priznaje da je Isus Bog.
Važno je uočiti kako Isus od ozdravljenoga traži da nikome ništa ne govori, poziva ga na šutnju, čime želi i nama nešto reći. Isus nam, naime, želi reći da je šutnja pravi put razmišljanja o boli. Pred bolju sâm Bog šuti, preuzima je na sebe i, noseći naša trpljenja, ispraznost boli pretvara u zajedništvo. Suosjećanje u boli čini nas vjerodostojnima, daje nam snagu i ispunja nas nadom. Vidimo to u evanđelju: nakon ozdravljenja gubavac je urešen novim dostojanstvom.
Isus i nama pokazuje svoje suosjećanje, poučava nas da očišćenje dolazi iz bliskosti s drugim, iz dijeljenja, iz pažnje koja ublažava bol. Poziva nas da pogled upravimo prema drugima i uočimo patnju koja čeka na naše suosjećanje i našu pažnju.
Sabrali smo se danas ovdje da proslavimo euharistijsko otajstvo te u molitvi uzdignemo srce i dušu Gospodinu, razmišljajući o blaženom Alojziju Stepincu. Stoga pogled upravljamo na tog pastira i mučenika koji je, u doba teških i složenih povijesnih zbivanja, svojim držanjem i postupcima mnogima znao očitovati Božje milosrđe. Unosio je život ondje gdje se činilo da je zavladala smrt; svjedočio je konkretnu ljubav prema onima s ruba društva, kao i prema isključenima, poniženima i odbačenima od svijeta.
Simfonija svjedočanstava rimskih papâ
3. Slaveći Kristovu pobjedu nad zlom, ove se godine spominjemo života i smrti blaženog Alojzija te ponovno – duha zahvalna Gospodinu – u sebi budimo predivne uspomene na prošlogodišnji Apostolski pohod Svetog Oca Benedikta XVI. Hrvatskoj, 4. i 5. lipnja 2011. godine. Iznova u nama oživljuju trenuci u kojima je Papa molio na Blaženikovu grobu, u nedjelju navečer na slavlju Večernje u zagrebačkoj katedrali.
Draga braćo i sestre, pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj i činjenica da se ja sada nalazim u Rimu, u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima, u prigodi proslave liturgijskog spomena blaženog Stepinca, potiču me da zajedno s vama razmišljam o onome što su pape rekle o kardinalu Alojziju Stepincu, još za njegova života na ovoj zemlji, kao i poslije njegove smrti. Prije svega zanimljivo je primijetiti da su nam rimski pape ostavili značajne, štoviše proročke riječi, kojima su pridonijeli stvaranju svojevrsne simfonije kršćanskih svjedočanstava koja danas kao i nekoć govore, danas čak – u novim okolnostima – kroz bogatiju i detaljnije razrađenu partituru. Sve to stvara predivnu sliku; duhovni portret koji resi povijest Crkve i privlači sve koji se našem Blaženiku približe otvorena srca. Zaustavimo se na toj fragmentarnoj hagiografiji, proizišloj iz pera i kazivanja visokih crkvenih ličnosti, papâ novijega doba.
Papa Pio XII.
4. Papa Pio XII., koji je blaženog Alojzija imenovao kardinalom, u svojem apostolskom pismu »Dum maerenti animo«, o progonjenoj Crkvi u Istočnoj Europi, od 29. lipnja 1956. godine, spominje ga zajedno s još dvojicom kardinala s europskog Istoka ovim riječima: »Obraćamo se prije svega vama, predragi sinovi Naši, kardinali Svete Rimske Crkve, Józsefe Mindszenty, Alojzije Stepinče i Stefane Wyszyński, koje smo Mi sami zaogrnuli dostojanstvom rimskog grimiza poradi silno velikih zasluga koje ste stekli u obavljanju pastoralnih dužnosti i u obrani slobode Crkve. Našoj ražalošćenoj duši uvijek je pred očima ono što ste vi, nepravedno udaljeni iz vaših sjedišta i od svoje svete službe, pretrpjeli i dalje jakog duha trpite za Isusa Krista […].
Živo zaokupljeni dobrom svih vas, koji zbog Isusa Krista trpite tjeskobe, nevolje i štete, svakodnevno uzdižemo Naše molitve Bogu Svemogućem, da dobrohotno i milostivo podupre i ojača vašu vjeru, da umiri i ublaži vaše boli, da vas utješi nebeskim darovima, ozdravi trpeće ili bolne udove mističnog tijela Isusa Krista te, jednom kada mine ova oluja, dadne da konačno nad vama i nad svima snažno zasja svjetlo pravog i spokojnog mira, jačanog vjerom, pravdom i ljubavlju«.
Te riječi ohrabrenja zapravo su molitva kojom se izriče da su poznata trpljenja, osobito ona podnesena za slobodu Crkve, kojom se od Boga moli za trojicu kardinala ono što će se na čudesan način doista i pokazati u njihovu životu: svjetlo spokojnog mira, istine, pravednosti i ljubavi, ojačane snagom vjere.
Papa Ivan XXIII.
5. Papa Ivan XXIII., u svojoj homiliji održanoj u Bazilici svetog Petra, osmoga dana nakon Kardinalove smrti (17. veljače 1960.), nazvao je taj pogrebni obred za pokojnog kardinala Alojzija Stepinca »neuobičajenim obredom« za jednog Kardinala koji nije iz Kurije. »Našem ga je srcu naložio razlog izvanredno velikog poštovanja i vjerničke privrženosti«.
Zatim je blaženi Ivan XXIII. rekao: »Jednostavni i odlični lik ovoga oca i pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja petnaestgodišnjega izgona u vlastitoj domovini kao i vedro dostojanstvo, kojim je on pun pouzdanja nastavio trpljenje, izazvalo je sveopće divljenje i poštovanje«. Za Papu je Stepinac bio »doista vjerna i pobudna slika Dobrog Pastira«, koji je »zgrnuo toliko bogatstvo zasluga, da ih je za uzvrat nebeski Otac sigurno upisao kao glavnicu milosti i blagoslova za sve obitelji i sve vjernike gorljive i bogoljubne Hrvatske«.
Papu Ivana XXIII. dirnula je i oporuka blaženog Stepinca u kojoj je molio oproštenje »od onih koje je možda u svom životu uvrijedio ili im što nažao učinio« dajući ga »onima zbog kojih je toliko nepravedno trpio«. Papa je predvidio da će očitovanje pučke pobožnosti prema njegovim zemnim ostacima »za čitavo jedno pokoljenje ostati sveti spomen i trajni poziv na duhovno uzdizanje i biti neprolazni znak ljudske i kršćanske privrženosti«.
Kardinal Montini, budući papa Pavao VI.
6. Kardinal Giovanni Battista Montini, milanski nadbiskup, koji je kasnije izabran za Petrova nasljednika pod imenom Pavao VI., tijekom komemoracije povodom smrti kardinala Stepinca (u sjedištu Katoličke akcije u Milanu, 12. veljače 1960.) izgovorio je predivne, duboke i poticajne riječi, pune sućuti.
Prije svega, postavio je pitanje o osudi koju je podnio Kardinal: »Je li uopće moguća takva osuda?« Kardinal Montini odgovara: » Jest, ona je moguća. To nam govori ta nadasve žalosna činjenica. Ali je li ta stvarnost utemeljena na pravdi? Je li pred nama zločinac ili pak imamo pred sobom mučenika?«
Kardinal Montini odmah proročki dodaje drugo pitanje: »Trebamo li taj značajni događaj, čiji će se glasni odjek pronositi kroz stoljećâ, pripisati redovnom i civilnom vršenju pravde ili je to jedno od onih dramatičnih pravosudnih proturječja, zbog kojih žrtva osude biva slavom ovjenčana, a onaj koji se usudio istu izreći izvrgnut trajnoj osudi ljudskog roda? […] Taj događaj je uzdignut na razinu simbola i kao takav ulazi u povijest. […] Stepinac je mogao postati veliki prvak svoga naroda, ali uz uvjet da, taj slobodan i ponosan čovjek, postane rob i sluga vladajućeg marksizma. Nije to postao i pade«.
Priznanje o obrani kršćanske slobode navodi nadbiskupa Montinija da se zadrži na pitanju humanizma, te kaže: »Humanizam kakav je onaj marksistički, koji se tako postavlja, otkriva, u svojim značajnim eksperimentima, koja je to humanost koja se iz njega može izroditi. A problem za nas postaje još ozbiljniji kada promotrimo da se to nasilje – jer se tu nije radilo ni o čemu drugom već upravo o nasilju premda pod plaštem sudačke toge – obrušilo na onoga koji pred sobom nema ništa drugo do li jedno: duh. I, još k tome, duh istine, ljubavi, čestitosti, krotkosti, i opraštanja; duh Evanđelja«.
Kardinal Montini u tome vidi Misterij, po kojem se nastavlja Kristova muka. Zbog svoje vjernosti Kristu »nužno je da Crkva trpi. […] da bi dokazala svoju sposobnost govoriti svijetu i donijeti mu spasenje. Mučeništvo je njezina karizma«.
Slijedom razmišljanja o blaženom Stepincu, Milanski nadbiskup u zaključku nam ostavlja divnu i aktualnu stranicu: »Vjera koja traži žrtvu ne izgleda suvremena, no ipak to je naša vjera: ona traži snažne ljude, ne kukavice; traži svjedoke, ne slabiće; traži sljedbenike spremne izgubiti, a ne ljude pohlepne za stjecanjem dobara; traži sinove, apostole vjernosti i dosljednosti, a ne udružene propagandiste oportunizma i kompromisa, koji su više skloni nagoditi se s protivnicima no sačuvati jedinstvo s prijateljima. Stepinac nam je u tome učitelj! I to učitelj i nade i dobrote. On je umro, obavijen šutnjom, tako svojstvenom njegovoj Crkvi, čiji jedini glas ostaje glas molitve i praštanja. Od njega nije došla nijedna pogrda, nijedno prokletstvo. Nije htio napustiti svoju zemlju iz ljubavi prema svojoj zemlji«.
Mons. Albino Luciani, budući papa Ivan Pavao I.
7. U sjećanju Crkve ostala je sačuvana i rečenica mons. Albina Lucianija, biskupa biskupije Vittorio Veneto koji je kasnije izabran za papu te uzeo ime Ivan Pavao I., izgovorena prigodom smrti blaženog Stepinac: »Rimski Martirologij je molitvenik Crkve. U njemu je sada upisano novo ime: Alojzije Stepinac«, tako reče budući papa Ivan Pavao I. (Process. Super Martyrio, 275).
Papa Ivan Pavao II.
8. Ivan Pavao II. govorio je o kardinalu Stepincu u raznim prigodama i različito ga oslovljavao, objedinjujući njegov rad kao pastira. Rekao je za njega da je bio »bedem Crkve u Hrvatskoj«, njezin »najsvjetliji lik«, ističući poglavito njegovu vjeru i vjernost, odlučnost za obranu slobode, osobito one vjerske, za čovjekovo dostojanstvo i ljudska prava.
U homiliji tijekom Večernje u zagrebačkoj katedrali, 10. rujna 1994. godine, rekao je sljedeće: »Svojom prisutnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao je da je istinski čovjek Crkve. Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru. Ma gdje bio, na slobodi, u zatvoru, i za vrijeme prisilnog boravka u Krašiću, kao pravi Pastir, uvijek je bdio nad svojim stadom. U trenutku kada je uvidio da se preko političkih udruženja želi napraviti razdor među svećenstvom i odijeliti Božji narod od Rimske Crkve, nije oklijevao oduprijeti se svom snagom, plativši tu hrabrost uzništvom i pritvorom.«
A u homiliji prigodom beatifikacije u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, isti Ivan Pavao II. je rekao: »Dobri Pastir je za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju«.
U nastavku homilije papa Wojtyła je dodao: »U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor«.
Papa Ivan Pavao II. označio je hrvatskom narodu blaženog Alojzija Stepinca kao neku vrstu kompasa pomoću kojeg se treba orijentirati, a kao glavne točke Papa je spomenuo: vjeru u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do opraštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Kardinal Stepinac je dobro znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga, naglašava Ivan Pavao II., kako je blaženom Alojziju bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati vlastitu savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi (usp. Homiliju u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.).
Papa Benedikt XVI.
9. Na stanovit način papa Benedikt XVI. je tijekom svog apostolskog pohoda Hrvatskoj sažeo svjedočanstva svojih prethodnika o blaženom Alojziju. Već tijekom leta prema Zagrebu, Papa je izrekao snažne riječi o kardinalu Stepincu, vraćajući se na pitanje pravog humanizma:
»Kardinal je bio veliki pastir i veliki kršćanin, a time i čovjek uzornog čovjekoljublja. Rekao bih da je sudbina kardinala Stepinca bila da živi u dvjema suprotstavljenim diktaturama, ali su i jedna i druga bile protiv čovjeka (…) borio se za vjeru, za prisutnost Boga u svijetu, za stvarni humanizam koji je povezan s Božjom prisutnošću. (…) To je bila – možemo reći – njegova sudbina: boriti se u dvije različite i suprotstavljene bitke. Upravo u tom opredjeljenju za istinu nasuprot duhu vremena, ta prava ljudskost koja proizlazi iz kršćanske vjere, snažan je primjer ne samo Hrvatima nego i svima nama«.
Tijekom Večernje u zagrebačkoj katedrali, 5. lipnja 2011. godine, Sveti Otac nas je potaknuo na širenje vidika ovim riječima: »Ovu se večer želimo u molitvi i pobožnosti prisjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljuje vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu. Zasluge toga nezaboravnoga biskupa bitno proizlaze iz njegove vjere: u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, ‘odvjetnik’ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je ‘branitelj’ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom«.
Podsjećajući na Kristovu žrtvu, Papa nas je pozvao da promatramo lik blaženog Alojzija Stepinca u odnosu prema Kristovu »liku« te je rekao: »Kršćansko mučeništvo je zapravo najviša mjera svetosti, ali to jest uvijek i samo zahvaljujući Kristu, po njegovu daru, kao odgovor na njegov prinos koji primamo u Euharistiji. Blaženi Alojzije Stepinac odgovorio je svojim svećeništvom, svojim biskupstvom, svojom žrtvom života: jednim jedincatim ‘da’ sjedinjenim s onim Kristovim. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona«.
Istinitost pravog humanizma
10. Bogata riznica blaga koju su nam ostavile pape pruža mogućnost da se sastavi molitveni niz poput litanija, u kojem bi se objedinili izrazi, slike i izjave o kardinalu Alojziju Stepincu. Uz blaženog Alojzija vezane su kreposti i kvalifikacije kao: istina, ljubav, pravednost, obrana slobode Crkve i čovjeka, ljudska prava; mir koji ništa ne može narušiti, čista savjest, snaga vjere, čvrsto dostojanstvo, ljudska i kršćanska osjetljivost, vjernost, čestitost, vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima, jedinstvo sa Crkvom, borba za Božju prisutnost, kršćanska postojanost, apostolski žar, krotkost, evanđeoski duh.
Blaženog su Alojzija Stepinca nazivali Božjim zagovornikom na zemlji i zaštitnikom vjernikâ, suobličenjem i živom slikom Krista; učiteljem nade i dobrote; po čemu njegovo svjedočanstvo natkriljuje stoljećâ…
Od svega što su izgradila spomenuta svjedočanstva papâ, želio bih se zaustaviti na činjenici koja izbija na vidjelo u ‘svetištu kardinala Stepinca’. Kad je godine 1960. kardinal Martini govorio o humanizmu, predstavio je mučeništvo kao karizmu Crkve i istaknuo da je kršćansko mučeništvo kadro govoriti svijetu. Spomenuo je šutnju kao govor vlastit Crkvi, u kojoj se uvijek moli. Osvrćući se na blaženog Alojzija, Benedikt XVI. se vraća na temu pravog humanizma, koji svoje ishodište pronalazi u potrebi da se prihvati Boga u ljudskom životu. Čudesna je to podudarnost i prava duhovna lekcija, ali ujedno i znak da nam je potreban kompas mučenika koji će nas usmjeravati.
Započeti od savjesti
11. Naš se Blaženik borio za prisutnost Boga u svijetu, to jest za pravi humanizam. Bio je, kao što je to rekao blaženi Ivan Pavao II., sinteza tragedije koja je pogodila Europu u dvadesetom stoljeću. Ta je tragedija bila izraz ‘marginalizacije’ Boga, neposlušnosti njegovu glasu koji govori u nama, u našoj savjesti, toj Božjoj prisutnosti u svakom čovjeku. Nije slučajno Benedikt XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, govoreći predstavnicima svijeta kulture, stavio u središte temu savjesti, upravljajući svoje misli prema onom izvorno ljudskom. Kao da nam je time htio pokazati odakle nam je početi.
Kršćansko je mučeništvo najviša mjera svetosti i autentičan govor o njoj. Mučenici svojim svjedočanstvom ‘ponovno dovode’ Boga u svijet, a ljude privode u božansko zajedništvo.
Vjerničko svjedočenje na ispitu vjerodostojnosti
12. Braćo i sestre, mi smo Kristova Crkva koja nastavlja Spasiteljevu prisutnost i njegovo djelo u svijetu. Svugdje gdje se osjeća bol, gdje je ugroženo ili izloženo opasnosti ljudsko dostojanstvo, gdje se u bilo kojem obliku pojavljuje marginalizacija, ondje naše svjedočenje treba biti vjerodostojno, kao svjedočenje Crkve koja sve privodi k Isusovu spasenju.
Neka Presveta Bogorodica Marija, Majka mučenikâ i Zvijezda nove evangelizacije bdije nad našim putom kršćanskog svjedočenja.
A blaženi Alojzije Stepinac, pastir i mučenik, učitelj nade i dobrote, neka zagovara za nas, za sav hrvatski narod, za narode Europe i čitavoga svijeta!
