SVETOMU JERONIMU (347.-420.)
Rim, 30. rujna 2015.
Dragi sveti Jeronime, crkveni naučitelju!
Pozdravljamo Te iz ove Tvoje rimske crkve kojoj je prije 430 godina kamen temeljac blagoslovio i potom je iz posebne ljubavi u čast Tebi posvetio papa Siksto V., hrvatskoga korijena. Došao si na ovaj svijet 347. godine, i to, kako pišeš: u Stridonu, „gradu što ga Goti razoriše, a bijaše na granici Dalmacije i Panonije”, tako da nitko živ ne zna gdje je to: Grahovo u Bosni, Sv. Petar na Krasu, Žejane i Muna, Štrigova u Međimurju, Stržanj kod Duvna, da ne nabrajamo dalje. Nisi Ti posebno isticao ni stridonstvo, ni dalmatinstvo, ni panonstvo, ali mi smo ponosni što si podrijetlom iz onih krajeva koji su stoljećima naseljeni hrvatskim narodom. Ti si toliko univerzalan da Te ne može obuhvatiti nijedna nacija na svijetu. Ti pripadaš svima nama. Bog Te obdario obilnim talentima uma, a na svaki talent vjerno si odgovorio novim zarađenim i još Ti Gospodar dodao drugih uzevši ih od onih koji nisu htjeli raditi (Mt 25). Odgojen u kršćanskom ozračju, iako nisi bio kršten sve do svoje 20. godine.
Put od poganina do kršćanina. Dobrostojeći Te otac Euzebije, nakon osnovne izobrazbe u Stridonu, poslao tako perspektivna na daljnje školovanje ovdje u Rim da stekneš vrhunsku kulturu ljudskoga duha. Hvališ se i zahvalan si učitelju Donatu kod kojega si pohađao neku vrstu srednje škole a široka znanja. Rim Ti bijaše, kao i svakomu modernom studentu, i silna šansa za dobro i pogibeljna zamka na zlo. U poznavanju latinske književnosti ne bijaše Ti premca: doručkovao bi s Ciceronom, ručao s Vergilijem, a večerao s Juvenalom. Stvarao si vlastitu knjižnicu, stalno je popunjavao kupovanjem i prepisivanjem, a vukao je za sobom, poput suvremenoga laptopa, kamo bi god putovao. Koliko si se uspinjao stupnjevima znanja, grčke filozofije, osobito rimske klasične literature, gramatike i retorike, na tadašnjem učilištu, toliko si klizio na području ćudoređa i krjeposna života prije samoga krštenja. Sam s bolju u duši pišeš u starijim godinama o „mladenačkom putu“ na kojem si i sam posrtao. Ali Božja milost čekaše svoj čas, kairòs. U jednom trenutku Bog Ti reče: Jeronime, dosta! Van iz kaljuže! Hieronyme, egredere foras. Teško si se razbolio. Uhvatio Te samrtni strah. Počeo si misliti na dušu, na vječni život. Zatražio sakrament krštenja. Možda Te krstio papa Liberije potkraj svoga života (352.-366.) i potkraj Tvoga gimnazijskog studija. S krsnom milošću počelo se vraćati i tjelesno zdravlje. Bijaše to presudna prekretnica na životnoj Ti pruzi. U trenutku preporođenja obećao si da ćeš živjeti kao dobar kršćanin, rimokatolik. Postalo Ti je draže posjećivanje mračnih katakomba nego raspjevanih djevojačkih kola. Kao obraćenik pošao si smjelom stazom pokorništva i osobito prouke Božje Riječi: diplomirao, magistrirao, doktorirao. Nazvan Doctor maximus iz rebus biblicis zbog svoga marljiva studija i sretnih rješenja krucijalnih mjesta. Proglašen doctor Ecclesiae 1295., ravnih 875 godina nakon smrti, dok se Tvoga djela nisu dobro nacitirali i Pape i sveci.
Prijelaz od putnika na pustinjaka. Proputovao si mnogo svijeta: Italiju, Galiju, Germaniju, Akvileju, Dalmaciju, Traciju, Kapadociju, Siriju – odatle iz samostana Rososa pišeš o svojim duševnim mukama: „Natrag ne želim, naprijed ne mogu“ – nec regredi volo, nec progredi possum. U Antiohiji pristaješ da Te biskup Paulin zaredi za prezbitera ali tako da ostaneš pustinjak bez biskupove vlasti i bez pastoralna uposlenja, eto tako da se ne može do kraja ni protumačiti o čemu se radi. Slušao si u Carigradu predavanja sv. Grgura iz Nise. Pribivao si 381. godine Prvomu carigradskom koncilu, onomu pneumatološkom. Nisi dospio u Palestinu kako si tad htio, nego Te antiohijski biskup Paulin, Tvoj zareditelj, pozvao da ga pratiš u Rim i da mu budeš prevoditeljem kod pape Damaza (366.-384.), koji je trebao presuditi u pitanju apolinarizma (hereze da Krist nema razumske duše, nego samo božanski Logos) i da se dokrajči „antiohijski raskol“. Zapeo si za oko Papi koji Te uzeo za tajnika. Povjerio Ti prijevod Evanđelja. A Ti ćeš se dati na cijelu Bibliju. Nisi se u tajničkoj službi puno zadržao jer je Papa ubrzo umro, a došao Siricije iz protivna tabora – kontinuiteta! Vodio si molitvene skupine i biblijske kružoke pobožnih žena na Aventinu. Braneći se od rimskih jezičina, pišeš Azeli da se u Rimu „općim sudom držalo“ da si „dostojan vrhovnoga svećeništva“. Iz Tvoga tajništva samo jedna zanimljivost, neobičaj: U jednom pismu savjetuješ mladoj udovici Agerukiji da se ne preudaje. I navodiš primjer kako si kao tajnik na Papinu stolu naišao na jedan spis u kojem je u nekom novom paru za vjenčanje zaručnica već preživjela 22 muža, a taj njezin novi zaručnik pokopao je do tada 20 žena. I sada bi im ta nova ženidba bila, zajedno zbrojeno, 44. po redu. Hajde neka su se više jednom usrećili! Možda je o tome raspravljala i koja Biskupska sinoda!
Dopisivao si se sa sv. Augustinom. Raspravljao s mnogim uglednicima svoga doba, osobito s Rufinom. S muškima si uglavnom bio u polemici, a sa ženskima u dijalogu. Smirio si se u jednoj betlehemskoj špilji, gdje si pokorničke dane provodio i Bibliju prevodio s izvornih jezika na latinski, prijevod nam poznat pod nazivom Vulgata, tj. pučko izdanje. Sastavio si knjigu Slavnih muževa ili De viris illustribus i prikazao 135 crkvenih pisaca, počevši od apostola Petra uključujući sve one koji su nešto vrijedno napisali, ne zaboravivši ni sebe. Napisao si 125 pisama, tj. pravih rasprava o krjepostima, pokori, djevičanstvu, redovništvu. Ali su Te pratile ozbiljne kušnje i napasti, osobito one intelektualne naravi. Nekada Ti je srce bilo više u svjetovnoj knjizi nego u Božjoj Riječi meda samotoka. Pa čak kada si zamijenio poeziju Katula i Ovidija Davidovim psalmima, opet Ti se vraćala napasnička poganska književna naslada. I ponovo bi se dao svom silinom na obuzdavanje naravi dajući prednost kršćanskim vrlinama.
Prije 1595 ljeta opraštao si se od ovoga svijeta u betlehemskoj pećini postom iscrpljen i tjelesno dokončao, kao pustinjak-redovnik i svećenik Katoličke Crkve. Ugasio Ti se vid dotrajalih očiju kojima si proučavao Sveto Pismo. Utrnula se i samrtna svijeća uz koju si neumorno i marljivo učio i oči trošio. U Tvojoj samostanskoj sobici osta biblioteka biblijske bibliografije, glavno Tvoje blago, i pokoji kamen šiljac kojim si se znao udarati u prsa u duboku kajanju zbog prijestupa mladosti i zbog opore i vatrene svoje naravi. Ugasio Ti se bogati i svijetli život. Bilo je to 30. rujna 420. godine. Otišao si međutim s rukama punim dobrih djela i na glasu svetosti sa svoje molitve, krjeposna života, ustrajna posta i drugih vrsta trapljenja. Milost je Božja na Tebi pokazala da je moćna učiniti čudo i u tvrdoj ljudskoj naravi ako joj se prepusti.
Rast od Ilira do Hrvata. Hrvati su se počeli doseljavati u današnju domovinu, u nekadašnji Tvoj zavičaj, 220 godina poslije Tvoje smrti. Primivši krštenje od misionara poslanih od Rimske Stolice i, ušavši u kulturni krug europskih naroda, s osobitim su štovanjem častili Tebe kao svoga „zemljaka“. To se pokazalo na crkvenom i kulturnom području. Mnoge ustanove „našijenci“ su stavili pod Tvoju zaštitu jer su Te dugo vremena smatrali pripadnikom hrvatskoga naroda: ova hrvatska ustanova u Rimu nosi Tvoje ime preko 560 godina, pa Metropolija, Teologija i Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu. Tri Hrvatske franjevačke provincije imaju Te za zaštitnika: konventualci i trećoreci s sjedištem u Zagrebu i franjevci u Zadru. Gotovo svaka naša biskupija ima jednu župu pod naslovom Tvojim. Književno društvo u Zagrebu, toliko zaslužno za kulturu hrvatskoga naroda, nosi Tvoje ime od 1868. Splitski književni krug ponovo je objavio u hrvatsko-latinskom izdanju, Izabrane poslanice, 1990. Franjevac dr. Marijan Mandac najprije je obradio Tvoju osobu i djelo pod naslovom Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995., a onda Ti je, među Otačkim radovima, preveo i objavio Tumačenje Matejeva evanđelja, s Uvodom od sedam poglavlja, Makarska, 1996. Zatim Tumačenje Jone proroka, s Uvodom od osam poglavlja, Makarska, 1997. Napokon Tumačenje Pavlovih Poslanica (Filemonu, Galaćanima, Efežanima, Titu), Makarska, 1998.
– Sveti Jeronime, mi Te Hrvati štujemo, poštujemo, častimo, čitamo, cijenimo, pomalo nasljedujemo, volimo i molimo: isprosi nam od Isusa milost da poput Tebe poznajemo i ljubimo Sveto Pismo, jer Ti reče: “Tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista” Tko voli Pisma, voli Krista.
