Homilija mons. Jure Bogdana u splitskoj prvostolnici na Treću korizmenu nedjelju

Braćo i sestre,

Radujem se što danas mogu slaviti „mladu biskupsku misu“ u splitskoj metropolitanskoj, negda primacijalnoj crkvi sv. Dujma, prvi dan nakon biskupskoga ređenja. Izabrao sam ovu crkvu za ovo „mladobiskupsko“ slavlje jer sam ovdje zaređen za đakona 1989. i svećenika 1980. godine. Zahvaljujem nadbiskupu metropoliti msgr. Marinu Barišiću mome glavnom zareditelju za jučerašnje i današnje slavlje. Zahvaljujem don Tomislavu Ćubeliću župniku i kanoniku koji me rado prima sa svim svećenicima studentima iz Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima na čelu s vicerektorom don Marko Đurinom, i ostalim gostima u ovoj prvostolnoj crkvi koja je u VII. stoljeću posvećena Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj i solinskim mučenicima.

1. U evanđelju ove treće korizmene nedjelje, Isus se osvrće na dva aktualna događaja iz „crne kronike“: prvi je zločin rimskoga prokuratora Poncija Pilata koji je ubio skupinu Galilejaca za vrijeme molitve u Hramu dok su prinosili žrtve; drugi je građevinska malverzacija u jeruzalemskom gradskom predjelu Siloamu, kada se kula urušila i ubila 18 osoba. Ova dva tragična događaja u Palestini prije 2000 godina ponavljaju se na ovaj ili onaj način i danas po svijetu. Narod se pita što su to poginuli skrivili da ih je zadesila takva strašna sudbina? Isus odlučno odbacuje opće mišljenje da su ubijeni Galilejci bili grješniji od drugih, ili da su stradalnici u Siloamu veći dužnici od svih stanovnika Jeruzalema. Isus nam upućuje proročko upozorenje: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ (Lk 13,5).

Ovo je sigurno jedan od najtežih tekstova cijele Biblije jer se ovdje bez okolišanja kaže: Svi su grješnici zaslužili smrt. Čovjek grješnik zbog svojih zlih čina potpada pod smrtnu kaznu. Propast i smrt ne pogađaju čovjeka zato što bi Bog bio zloban, nego zato što je Bog pravedan. Svaki tragični događaj doziva čovjeku u pamet da je krhko, smrtno stvorenje. Svaki događaj, na neki način, nosi u sebi poruku koju nam Bog šalje, da se obratimo, to jest da se vratimo k Njemu: „Prođimo sva razdoblja povijesti“, veli sveti papa Klement Rimski, „i uočimo kako je Bog u svakom pokoljenju dao prigodu za pokoru onima koji su se htjeli Njemu obratiti.“ (Poslanica Korinćanima 7,5).

2. S jedne strane suočeni smo danas u misnim tekstovima s Božjom pravdom i kaznom za grijeh. S druge pak strane svakodnevna dominantna tema je Božje milosrđe o kojem toliko govorimo i razmišljamo u ovoj Svetoj godini milosrđa. Kako to spojiti? Može nam pomoći Isusova prispodoba o smokvi u vinogradu. Smokva je zdrava i raste, naizvan izgleda da je sve u redu. Ali, postoji jedna poteškoća: smokva ne donosi ploda, ne ispunjava svoju svrhu, samo iscrpljuje zemlju u vinogradu. Zato je gospodar vinograda želi posjeći. No, njegov sluga vinogradar zalaže se za smokvu moleći dodatno vrijeme u kojem bi se pobrinuo za smokvu kako bi napokon donijela ploda.

Ta je prispodoba zapravo tumačenje onoga retka: „Ako se ne obratite, svi ćete propasti.“ Smokva i vinograd u Starome Zavjetu često predstavljaju Božji narod. U vinogradaru možemo prepoznati samoga Isusa preko kojega Bog svome narodu pruža posljednju priliku za obraćenje. Upravo u ovome je Božje milosrđe: Božji odgovor na čovjekov grijeh je Isus Krist; On je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“ (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), u Njemu Bog pokazuje svoje milosno Lice, u Njemu nas Bog upozorava na grijeh, otkriva nam da smo na putu u propast, kako bi nas spasio i vratio na pravi put. Bez prepoznavanja vlastitoga grijeha ne možemo iskusiti Božje milosrđe. O tome Katekizam Katoličke Crkve lijepo kaže: „Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grješnicima. (…) Prihvaćanje Njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. (…) Da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce… Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh.“ (KKC 1846-1848).

3. Bog je onaj koji čini prvi korak, Bog ide ususret čovjeku. To vidimo u prvom čitanju iz Knjige Izlaska. Bog se objavljuje Mojsiju kao Bog njegovih otaca, kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, kao Bog Saveza koji prati svoje vjernike na njihovome putu. Božje ime glasi: „JA SAM KOJI JESAM“ (Izl 3,14), to jest Bog je punina bitka, svjetlosti i života. On je svakome blizu svojom dobrotom i ljubavlju. On poznaje stanje u kojem se čovjek nalazi: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu… Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko.“ (Izl 3,7-8a).

Sveti Pavao u drugom čitanju objašnjava da je iskustvo Božjega naroda u Egiptu i u pustinji upravo naše iskustvo: „Sve se to njima, kao pralik, događalo, a napisano je za upozorenje nama.“ (1 Kor 10,11). Egipat predstavlja stanje ropstva grijehu i zlu, stanje u kojem smo mi daleko od Boga. Ali On je blizu i vodi nas u pustinju. Pustinja je mjesto u kojem čovjek postaje svjestan svoje ograničenosti i krhkosti, mjesto u kojem se razotkriva čovjekova navezanost na Egipat, na staro stanje grijeha. Veli sveti Augustin: „Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan.“ (Razlaganje o psalmima, CCL 39,766). Pustinja iskušava našu vjeru, ali ona također pročišćava vjeru i učvršćuje ju.

4. U pustinji učimo kako se osloniti na Boga. U pustinji nismo sami, Bog nas prati: Prema rabinskoj predaji, Izraelci su putem kroz pustinju pili vodu iz stijene koja ih je pratila. Sveti se Pavao nadovezuje na tu predaju i kaže: „Stijena bijaše Krist.“ (1 Kor 10,4). Gledajući Isusa Krista, gledamo Božje milosno Lice koje nas prati u pustinjama naše egzistencije, naših grijeha i slabosti. On je naša Stijena, to jest čvrsti oslonac u kojeg se možemo pouzdati. On je životvoran izvor koji nam u Presvetoj Euharistiji pruža hranu na ovozemaljskom proputovanju, dok ne stignemo u zemlju kojom teče med i mlijeko – u vječnu domovinu na nebesima.

5. Potpuno preobraženje svijeta u Božje kraljevstvo ispunit će se doduše tek na svršetku svijeta, ali već sada naziremo prve klice. Ovdje u ovoj metropolitanskoj prvostolnici, ne možemo ne diviti se Božjim čudesnim djelima. Ovdje povijest nije šutjela. Ovdje se od sedmog stoljeća ispovijeda vjera u Marijino uznesenja na nebo. Ovdje su u vrijeme kralja Tomislava održani splitski Sabori. Ovdje su korijeni i temelji hrvatske kršćanske kulture. Ova katedrala čuva spomen na Solinske mučenike, one iste mučenike kojih relikvije se nalaze i u Rimu u krstionici sv. Ivana Lateranskog. A Solinski mučenici u nekom smislu predstavljaju kleričku i laičku Crkvu: Uz biskupa Dujma i njegove suradnike đakona Septimija i svećenika Asterija, ističu se obrtnik Staš (Anastazije), ali i četvorica vojnika: Antiohijan, Gajan, Telije i Paulinijan. Rado danas, na mojoj prvoj misi nakon biskupskog ređenja, u ovoj starodnevnoj katedrali ističem da su među prvim kršćanskim mučenicima na ovim prostorima Lijepe naše bili i vojnici. Antiohijan, Gajan, Telije i Paulinijan vlastitom krvlju su svjedočili svoju pripadnost Kristu. Postali su i ostali uzor kršćanima, i svakako putokaz današnjim vojnim i redarstvenim službenicima.

Solinski su mučenici živjeli u svojevrsnom Egiptu, iskusili su duhovne pustinje poganskoga Rimskog carstva, ali nisu ostali poput neplodne smokve: crpili su iz duhovne stijene, Krista, i nisu se bojali prijetnji „bijesnoga pretora“: krvnički ih je mač doduše odijelio od njihovoga tijela, ali od Krista ih nije mogao odijeliti (usp. himan na blagdan sv. Dujma).

6. Iskustvo Božjega naroda u pustinji, svjedočanstvo Solinskih mučenika i tolikih drugih svjedoka vjere sve do naših dana, nisu tek primjeri iz neke daleke prošlosti; štoviše, oni su poticaj nama koji se također nalazimo u svojim pustinjama da prihvaćajući Božji poziv na obraćenje tražimo Krista i suobličimo se Njemu, kako bismo i mi donijeli i donosili obilat plod.