HOMILIJA João kard Braz de Aviz

Liturgijski spomen blaženog Alojzija Stepinca

11. veljače 2018., 18:00 sati

Hrvatski Crkva Svetog Jeronima u Rimu

 

„A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Koji se u nj [u Gospodina] ufaju spoznat će istinu i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim.“ (Mudr 3, 1.4.9)

 

Draga braćo i sestre,

S velikom vas privrženošću i poštovanjem pozdravljam. Ponudili ste mi danas priliku zajedno s vama rasti u svetom otajstvu naše vjere. Prigoda za to ovo je slavlje u kojem se zajedno spominjemo velikog blaženog mučenika Alojzija Stepinca, 58 godina nakon njegove smrti. Vi ste tijekom svih ovih godina slavili taj Spomen u duhu molitve i zahvaljivanja.

Tri retka iz Knjige Mudrosti kojima smo započeli ovo naše malo razmatranje potpuno su se ostvarila u osobi kardinala Stepinca.

Doista, on se pouzdao samo u Gospodina, kao osoba i kao biskup, odan svojoj vjeri, svom narodu i sv. Petru u Rimu, u burnim vremenima koja vi prisutni dobro poznajete i koja ste, neki među vama, barem djelomično i iskusili poput njega.

Da, on je za nas pravednik koji je u ruci Božjoj jer je u velikim kušnjama koje su donijele ideologije protivne vjeri – komunizam, fašizam i nacizam – svjedočio sve do smrti svoju jasnu vjeru u Gospodina Isusa kojemu je služio u vjernosti.

Od snažnog svjedočanstva njegove duboko kršćanske obitelji do svoje službe zagrebačkog nadbiskupa, te kao kardinal sveopće Crkve, on za nas ostaje svjetionik poučljivosti u Božjim rukama, koji je, poput Isusa, u svojim patnjama iz ljubavi prema čovjeku podnio i odbačenost i osudu na izolaciju i samu smrt. Svojim je progoniteljima i neprijateljima oprostio i za njih se molio. Nikada nije skrivao razloge svoje vjere, ističući se hrabrošću istine i dosljednošću nepokolebljivoga  svjedočanstva.

On je za nas danas znak one nade pune besmrtnosti, onog pouzdanja koje vodi do shvaćanja istine, one ljubavi koja nam dopušta iskusiti milost i milosrđe Božje, a o čemu nam govori Knjiga Mudrosti.

 

2 Kor 6, 4-10

Pavao, apostol naroda, službenik Božji, prikazuje nam obilježja svoje službe, koja su bez sumnje plod trajne Božje milosti, ali i njegove odlučnosti, kako ne bi nikome bio na sablazan, te kako se ne bi kudila njegova služba.

U njegovom svjedočanstvu, mi, službenici poput kardinala Stepinca, ali i svi mi učenici Isusovi, možemo pronaći cilj koji bismo trebali graditi sa strpljivošću, ali isto tako i s odlučnošću u ovim vremenima drugačijih, često vrlo suptilnih poteškoća, koje se pojavljuju na našem putu vjere.

To je potrebno kako bismo izašli iz individualizma naših udobnih osobnih izbora, iz relativizma stavova koji rastaču svaku vrijednost Evanđelja, iz „tekućeg“ mentaliteta kojeg papa Franjo naziva „plinovitim mentalitetom“, a koji više nije istovjetan istini Evanđelja.

Potrebna nam je danas, kao i u vremenima našeg Blaženika, hrabrost, evanđeoska jasnoća, sposobna za nove snage kako bi se bez opiranja i kritika slijedilo upute Crkve, sposobne prenijeti u djela konkretne naznake apostolske pobudnice „Evangelii Gaudium“, koju nam je papa Franjo darovao prve godine svoje apostolske službe, 2013. godine.

Kao i apostolu Pavlu, potrebna nam je „velika postojanost u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju“ (2 Kor 6, 4-10).

U današnje vrijeme ćemo biti sposobni za ovu veliku odlučnost, prije svega ako ćemo hoditi zajedno s Crkvom, s našim zajednicama, u duhovnosti zajedništva, kako nam je ukazao sveti Ivan Pavao II., te čvrsto sjedinjeni s papom Franjom, koji je Petar za nas u ovom trenutku Crkve i čovječanstva.

Mk 1, 40-45

Isus u današnjem Evanđelju ozdravlja gubavca. Čitajući Evanđelje u ovom razdoblju liturgijske godine, Crkva nam predstavlja nebrojena ozdravljenja koja je Gospodin učinio. Dobro poznajemo duboki značaj ovih Gospodinovih čina: istinska ljubav za čovjeka i jasni znakovi koji otvaraju ljude, pa i nas danas, iskustvu vjere.

Danas, na dan u kojem se Crkva spominje Gospe Lurdske, ona slavi i Svjetski dan bolesnika. Papa Franjo pozvao nas je da Gospu gledamo kao Mater Ecclesiae, Majku Crkve, kako ju je nazvao blaženi papa Pavao VI. na kraju Drugog vatikanskog sabora. Gledajući Gospu podno križa, te pored nje učenika kojeg je Isus ljubio, spominjemo se riječi: „Evo ti sina… Evo ti majke. I od toga časa uze je učenik k sebi“ (Iv 19, 26-27).

Ove riječi, kaže Papa, duboko rasvjetljuju otajstvo križa: ne kao tragediju bez nade, već kao mjesto na kojem Isus pokazuje svoju slavu, te nam ostavlja svoju oporuku ljubavi. Bol probada Marijinu dušu, ali ju ne paralizira. Ona započinje služiti zajednici. U Mariji pronalazimo ovaj poziv učenicima na služenje svima, kako se to i ostvarilo tijekom povijesti Crkve. Liječiti boli. Služiti.

Gledajući Mariju, gledajući blaženog Alojzija Stepinca, molimo za milost rasta u nasljedovanju Isusa, bez zaustavljanja na malim ili velikim poteškoćama, koje Gospodin dopušta da iskusimo.