Don Edvard Punda, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, član Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima od 2005. do 2011. godine, obranio je 25. ožujka 2011. na Papinskom Sveučilištu Gregoriana doktorsku disertaciju iz fundamentalne teologije na temu „La fede in Teresa d’Avila“ (Vjera kod Terezije Avilske). U ispitnoj komisiji prisustvovali su prof. Donna L. Orsuto (moderator), prof. Carmen Aparicio Valls i prof. Michael Paul Gallagher (Predsjednik ispitne komisije i Dekan Teologije na Papinskome sveučilištu Gregoriana).
Uz majku, brata i rodbinu iz Chicaga, na obrani don Edvarda su prisustvovali mons. Nikola Eterović, generalni tajnik Sinode biskupa, mons. Jure Bogdan, rektor Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, p. Mihaly Szentmartoni duhovnik Zavoda i Predsjednik Papinskog Instituta za Duhovnost, svećenici iz Splitsko-Makarske Nadbiskupije, prijatelji don Edvarda iz domovine, te mnogi poznanici koji studiraju i djeluju u Rimu.
Disertacija je podijeljena u dva velika dijela. Prvi dio nazvan „Nauk koji polazi od iskustva“, sadrži tri poglavlja i ima za cilj objasniti kako „nauk (o vjeri) svete Terezije“ ne može biti odvojen od njenog iskustva (vjere). U govoru o rađanju toga vjerskog nauka autor razvija hermeneutske principe za njegovo razumijevanje te kako ga učiniti teološki plauzibilnim. Drugi dio, koji se sastoji od četiri poglavlja, pod naslovom „Dinamizam vjere“ ima za cilj obuhvatiti svu kompleksnost teološkog sadržaja življenog i reflektiranog u iskustvu vjere svete Terezije.
„Vjera kod Terezije Avilske“ dok je u isto vrijeme objekt, ono je i polazna točka te ambijent doktorske disertacije don Edvarda Punde. Polazeći od spisa u kojima avilska Svetica svjedoči milosti življene vjere koje joj je učinio Gospodin (las mercedes que el Señor me ha hecho), Punda je najprije pokazao kako Terezija „živi i reflektira“ svoju povijest kao mjesto Božjeg djelovanja, odnosno Terezijino shvaćanje ljudskog života kao povijesti spasenja (I,1). Razumjeti vlastitu povijest kao povijest spasenja, jedina je hermeneutika sposobna do kraja rasvijetliti istinu o čovjeku, zaključuje autor. Vjera (kod) Terezije je življena i reflektirana kroz „mistično iskustvo“ koje u jedinstvu između „affectus fidei, intellectus fidei i confessio fidei“ postaje izvor i forma Terezijine spoznaje (vjere). U tome se rađa „Terezijin teološki model“ koji fundamentalnoj teologiji nudi paradigmu koja poziva ne samo na „refleksiju“ nego također neizostavno na življenje i svjedočenje vjere (I,2). Terezijina vjera (Punda govori o vjeri kod i u Tereze) rađa se i aktualizira u molitvi shvaćenoj kao objava ljubavi/prijateljstva Boga koji poziva čovjeka na „prijateljski odnos s Onim za koga znamo da nas ljubi“ (tratar de amistad con quien sabemos nos ama) (I,3). Shvaćena na takav način, molitva rezultira kao „locus theologicus i hermeneutski krug“ u kojem se osoba nalazi i koji omogućava razumijevanje čitavog sadržaja jedne „življene, reflektirane i ispovijedane (svjedočene)“ vjere.
U famoznom Terezijinom „engolosinar“, oduševiti ljude za Boga, za istinsko iskustvo vjere, Punda pronalazi fundamentalnu dimenziju Terezijine teologije: „O onome o čemu se nema iskustva, teško se može dati siguran razlog“ (Zamak duše VI, 9, 4; usp. 1 Pt 3, 15). Terezijina „nauka koja polazi od iskustva“ prikazana je u četiri perspektive/dimenzije (teološko-trinitarna, kristološka, antropološka i ekleziološka) kojih dinamizam sadržava svu kompleksnost vjere kod Terezije Avilske. Polazeći od tog modela čija struktura se nalazi u sedmim Odajama Terezijinog vrhunskog djela „Zamak duše“, Punda zaključuje da „vjera kod Terezije Avilske“ može biti definirana kao događaj Trojedinoga Boga (II.1.) koji se daruje/objavljuje u svome Sinu Isusu Kristu (II,2) čovjeku, aktualizirajući spasenje i čineći ga tako novim stvorenjem (II,3) sposobnim i pozvanim živjeti, reflektirati i ispovijedati svoj novi život u Crkvi (II,4). Ovaj model nije samo ontološka (i kronološka) struktura u kojoj je avilska Svetica živjela, promišljala i ispovijedala svoju vjeru, nego može biti paradigma za svaku teologiju vjere. U takovome modelu fundamentalna teologija može pronaći izvrstan primjer koristan jednom cjelovitijem pristupu teološke stvarnosti koja je u iskustvu velike španjolske mističarke dosegla jednu od najvećih razina.
Don Edvard Punda, rođen je 1979. godine. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 26. 6. 2004. na Manastirinama u Solinu. Od 2004. do 2005. vrši službu župnog vikara u konkatedralnoj župi sv. Petra u Splitu. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana 2007. postiže magisterij iz Fundamentalne teologije s tezom „Rivelazione e storia in W. Pannenberg e W. Kasper“ (Objava i povijest kod W. Pannenberga i W. Kaspera) pod vodstvom prof. Donatha Hercsika. Na istom Sveučilištu pod vodstvom istog profesora započinje doktorsku disertaciju o temi „La fede in Teresa d’Avila“ (Vjera kod Terezije Avilske), koju nakon smrti p. Hercsika (1965-2010) završava pod vodstvom profesorice D.L. Orsuto. Don Punda od 2008. do 2011. asistent je pri katedri Fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a u veljači 2011. imenovan je duhovnikom je u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu.
