IN MEMORIAM DON JOSIP BURIĆ
105 godina od rođenja
1910. – 2015.
Rim, 1. studenog 2015., 15.00 sati
Negdje je spomenut podatak da je na rimskome Veranskom groblju pokopano više od 40 milijuna pokojnika. O mnoštvima ove megapolske nekropole svjedoče mnogobrojni grobovi, spomenici i natpisi na njima. Koliko li je još onih koji su pokopani bez ikakova znaka i spomena? Iza svakog imena i prezimena, stoji jedan život, živi i konkretni čovjek. Na spomeniku grobnice Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima (pred kojom stojimo) urezana su 23 imena pokojnikâ koji su položeni u Zavodsku grobnicu. Sukladno našoj tradiciji da se spomenemo nekoga od istaknutih ljudi iz hrvatske rimske zajednice, posebice se zaustavljamo pored jednog natpisa
„Josip Burić Seniensis
Beneficiatus Capituli Vaticani
Natus 13.IV.1910-Mortuus 4.III.1997.“.
(Josip Burić Senjanin
Nadarbenik Vatikanskog kaptola
rođen 14. travnja 1910. – Preminuo 4. ožujka 1997.).
Tri kratka redka s nekoliko podataka iza kojih stoji bogati život i djelo odličnog svećenika Katoličke Crkve, našeg sunarodnjaka rođenog prije 105 godina.
Sin Luke Burića i Marije Burić rođ. Miholić rodio se u Kraljevici, 13. travnja 1910[1]. Josipov otac Luka poginuo je početkom I. svjetskoga rata na ruskome ratištu u mjestu Batelka na Karpatima. Pučku školu pohađao je u rodnome mjestu i tri razreda građanske škole. Kraljevički kapelan Nikola Žuvić[2], poslije prof. sv. Pisma na Bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, oduševio ga je za svećeničko zvanje i poslao u sjemenište. Burić je nastavio srednju školu u Požegi kao pitomac tamošnjeg Zavoda za siročad. Godinu dana kasnije primljen je u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij završio je u Senju i Zagrebu 1929.-1933. U šk. godini 1930/1931. bio je predsjednik Zbora duhovne mladeži zagrebačke. Za svećenika Senjske i Modruške biskupije zaredio ga je zagrebački nadbiskup Antun Bauer[3] u Senju, 25. lipnja 1935[4]. Mladu Misu slavio je u Kraljevici 9. srpnja iste godine.
Najprije je službovao kao kapelan u Jelenju (1933.-1935.), potom je imenovan tajnikom i ceremonijarom Senjskoga biskupa, te bilježnikom Duhovnog stola u Senju (1935.-1945.).
Od 1935. do 1940. predavao je crkvenu povijest u Bogoslovnom sjemeništu u Senju. U svojstvu tajnika obišao je cijelu biskupiju i upoznao prilike u njoj. Već tada započeo je s marljivim skupljanjem povijesne građe o Senjskoj i Modruškoj (ili Krbavskoj) biskupiji po župama i u biskupskome arhivu. Za vrijeme II. svjetskoga rata preživio je bombardiranje Senja. Pogođen je bio i biskupski dvor. Nekoliko dana prije pada Senja u partizanske ruke, biskup Viktor Burić poslao je njega i msgr. Antuna Golika u Rijeku da izvide mogućnost spašavanja važnih biskupijskih dokumenata i dragocjenosti. Budući da su partizani neke svećenike, ni krive ni dužne, mučki ubili, nakon obavljenog posla u Rijeci biskup Burić preporučio je obojici da se ne vraćaju u Senj nego da ostanu u Rijeci. Čim bude moguće neka krenu u Trst gdje će se zadržati „na kraće vrijeme“. To isto im je svjetovao i riječki biskup Camozzo.
Josip Burić je došao u Italiju kao izbjeglica 21. travnja 1945.[5], najprije u Trst i potom u Rim u Zavod sv. Jeronima. Nikada više, ni živ ni mrtav, nije se vratio u Domovinu. Obratio se rektoru msgr. Jurju Magjercu za pomoć. Bio je primljen u Zavod sv. Jeronima. U Zavodu je boravio 11 godina, od 1945-1956. Studirao je crkvenu povijest na Gregoriani. Doktorirao je 21. travnja 1948. Naslov teze: Le Diocesi di Segna e di Modrussa durante l’Episcopato di Giovanni Benzoni (1730-1745) (Biskupija Senjska i modruška za vrijeme biskupa Ivana Antuna Benzonija /1730.-1745/). Svećenici postdiplomci nakon završenih studija nisu se smjeli vratiti u Domovinu. Tako je i Burić poslije obranjene doktorske radnje ostao u Zavodu sv. Jeronima do 1956. U Zavodu je vršio službu arhivara, knjižničara i orguljaša. Kada je 1955. godine jugoslavenska vlada uvjetovala puštanje svećenika iz domovine na studij u Rim raspuštanjem pastoralne centrale za hrvatsku emigraciju u Zavodu, Burić je napustio Zavod, iako mu je tadašnji rektor msgr. Mađerec rekao da ne mora nigdje odlaziti.
Iz Zavoda je otišao u briksensku biskupiju (Brixen, Bressanone)[6]. Bio je kapelanom u župi Taisten (Tesido). Četiri mjeseca poslije, zbog zdrastvenih razloga (nadmorska visina 1200 metara nije nikako odgovarala njegovome organizmu), po savjetu liječnika, otišao je 1956. godine u Baldissero na sjeveru Italije u biskupiju Ivrea u Piemontu. Tu je djelovao kao kapelan kod njemačkih sestara «Naše Gospe» do 1961. godine. Kod oo. Salvatorijanaca u mjestu Chieri (Torino) prešao je 1961. ali samo za kraće vrijeme. Od 1962. pa sve do smrti djeluje u Grottaferrati u «Domu sv. Nikole Tavelića», zajedno sa svećenicima emigrantima, Milanom Simčićem, Fabijanom Verajom, Ivanom Tomasom, Krešimirom Zorićem. Stanovito vrijeme bio je kapelanom kod sestara „Virgo fidelis“.
Od svoga mladenaštva pa sve do smrti marljivo je skupljao i proučavao povijesnu građu. Poglavito je proučavao Arhiv Propagande i u njemu dokumente koji su se odnosili na naše krajeve i prilike. Uređivao je Zbornike Hrvatskog povijesnog Instituta u Rimu.
Papa Pavao VI. ga je 21. travnja 1970. imenovao klerikom beneficijatom – nadarbenikom u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Službu je obnašao do kraja života.
Tri mjeseca prije smrti, 4. prosinca 1996. uputio je pismenu molbu vicerektoru Zavoda sv. Jeronima Marku Tomiću u kojoj stoji: „Budući da još nemamo novoga rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu, Vama kao nosiocu ravnateljstva istoga Zavoda pišem slijedeće: Jučer pišući svoju oporuku, izrazio sam u oporuci želju da kad umrem budem pokopan (sahranjen) u Rimu na Campo Verano u grobnici Zavoda svetog Jeronima. Imam 86 godina, a izbjeglica sam u Italiji već od 1945. godine i umrijet ću kao takav. Od 1945. godine nisam više bio u mojoj hrvatskoj domovini. Svećenik sam riječko-senjske nadbiskupije. Poznata mi je zavodska grobnica. Da se i za mene ondje nadje mjesto, mogu spomenuti, da sam boravio u našem Zavodu svetog Jeronima u Rimu od 1945. do 1955. i da sam napisao i izdao dvije knjige o povijesti prethodnih institucija današnjega našega Zavoda, i to 1) „Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu“ (Rim 1966.) i 2) „Kanonici hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu“ (1589-1901)“, Rim, 1971., pa se nadam da će to biti dovoljna preporuka za moje konačno počivalište ondje, iako u tudjini, ali ipak medju svojima“[7]. Vicerektor mu je potvrdno odgovorio 17. prosinca 1996.[8] na što je Burić pismeno zahvalio[9].
Don Josip Burić je doživio moždani udar 1. ožujka 1997. u svome domu u Grotaferrati. Preminuo je u rimskoj bolnici San Giovanni in Laterano, 4. ožujka 1997. u 13.30 sati[10]. Sprovodne obrede u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, 7. ožujka iste godine u 10.00 sati, predvodio je njegov kondijecezanac nadbiskup Josip Uhač, tajnik Kongregacije za Evangelizaciju naroda. Josip Burić je pokopan u zavodskoj grobnici u Rimu na gradskom groblju Campo Verano, 7. ožujka 1997[11]. Obred ukopa predvodio je rektor Zavoda.
Don Jozina stručna spremnost, velika radinost, preciznost i sposobnost, preporučivale su ga za mnoge poslove u vinogradu Gospodnjem. Vršio je službu knjižničara Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu. Bio je glavni suradnik postulatoru kauze sv. Nikole Tavelića msgr. Krešimiru Zoriću kod uređivanja biltena „Seraf u plamenu“. Bilten je izlazio u Rimu nakon Tavelićeve kanonizacije 1971 do 1981. godine. Od 1962. do 1968. Burić pomaže u uređivanju časopisa „Novi život“ i zbornika radova „Hrvatskog povijesnog instituta“ u kojemu i sam objavljuje zapažene znanstvene radove. Upravo ovaj Institut i pisani znanstveni radovi s područja crkvene i nacionalne hrvatske povijesti, od slobodnih autora u slobodnome svijetu, zadavali su mnogo brige i glavobolje jugoslavenskim vlastima koji su zatirali evanđeoske, crkvene i nacionalne vrednote. Komunističke vlasti su dobro znale da su intelektualci – misleći ljudi, potencijalni kritičari sustava. Sve diktature do onih najnovijih, neke rafinirano i suptilno a neke agresivno, žele kontrolirati ideje, medijski prostor, prosvijetno-kulturne ustanove, crkve…. Komunisti su se bojali hrvatskih intelektualaca u Domovini i u inozemstvu. Njih su željeli kontrolirati, njima upravljati…. Bojali su se njihovih ideja koje su svim sredstvima zatirali. Nisu prezali ni pred oružjem pa su mnoge od njih likvidirali usred bijela dana, pa i ovdje u Rimu. A upravo krug oko Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu bili su odreda katolički intelektualci, klerici i laici, slobodni u slobodnome svijetu. Njima je pripadao i Burić.
Burić je najviše svoga radnog vremena proveo u rimskim arhivima, najviše u Vatikanu i u Propagandinom povijesnom arhivu. Proučavao je Vatikanski arhiv obzirom na hrvatske teme i ljude i tu je bio pravi stručnjak. To svjedoči i njegov rukopis „Vatikanski arhiv – njegov raspored i način upotrebe“. Na 563 rukom ispisane stranice donosi osnovne podatke o tom arhivu i bilježi sve što je našao u njemu a odnosi se na hrvatske krajeve. Slično je napravio i za rukopise Vatikanske Biblioteke. Rukopis je naslovio „Ex manuscriptis Bibliothecae Vaticanae“ (176 stranica). Izradio je četiri rukopisna uvezana sveska na 1415 stranica koji donose izvješća i zaključke sjednica Propagande o južnoslavenskim krajevima. Naslov djela je: „I paesi degli Slavi meridionali negli indici dell’archivio storico della S. Congregazione ‘de propaganda fide’“.
Objavio je više članaka i nekoliko knjiga. Već smo spomenuli knjige: Iz prošlosti Hrvatske kolonije u Rimu, Knjižnica «Novog života»[12]; Kanonici Hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu (1589-1901[13]. Tko god obrađuje teme iz hrvatske povijesti u Rimu, ne može zaobići radove svećenika povjesničara Josipa Burića. Objavio je i tri pjesmarice.
Neka djela su mu objavljena nakon smrti. Tako npr. Crkva u svijetu iz Splita posthumno mu je tiskala djelo „Život i običaji Svete Zemlje u Isusovo vrijeme“.[14]
U Burićevoj ostavštini ima još rukopisne građe koja bi se mogla urediti i objaviti[15]. Po prirodi vrlo skroman, samozatajan, izuzetno precizan i znanstveno pouzdan svoja djela je dorađivao sve do smrti. Izbjegavao je za sebe reći da je povjesničar. U jednome pismu piše: «… bilo bi mi drago, ako bi se mogla ukloniti moja ‘qualifica’ povjesničara (….) jer ta oznaka pretpostavlja neki veći opus dotične osobe, a ja sam, uslijed mojih okolnosti, objelodanio u svemu dvije knjižice i po koji člančić i ništa više»[16].
Don Josip Burić je bio čovjek blage ćudi, izrazito vedre naravi, uvijek i svugdje pravi katolički svećenik i uzoran znanstvenik, povjesničar. Detaljan, precizan, siguran, pouzdan. Čovjek i svećenik s identitetom. Gospodin mu bio nagrada za sve njegove sitne vjernosti u svemu. Njemu je Bog sigurno rekao: Josipe, bio si vjeran u malome, dat će Ti se mnogo u nebu.
Jure Bogdan
[1] Osnovne biografske podatke vlastoručno je napisao Josip Burić. APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.
[2]Kratka biografija Nikole Žuvića u Jure Bogdan, Pokrovitelji, poglavari i pitomci Zavoda svetog Jeronima, u Jure Bogdan (priredio), Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901.-2001.), Rim, 2001., str. 910.
[3] Mile Bogović, Dr. Josip Burić (1910.-1997.), Senjski zbornik, Senj, Senjsko muzejsko društvo Senj – Gradski muzej Senj, God. 24 (1997)., str. 289.
[4] Nakon upostave Riječko-senjske nadbiskupije 27. srpnja 1969. član je prezbiterija Riječko-senjske nadbiskupije.
[5] Tako on sam za sebe kaže: «Documento di identificazione per profugo straniero N° 0022662 od 9 prosinca 1949”.
[6] Od 1. rujna 1964. biskupija je ujedinjena s Bolzanskom biskupijom, Bolzano-Bressanone (Bozen-Brixen).
[7] Pismo Josipa Burića vicerektoru Zavoda 4. prosinca 1996, APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.
[8] Pismo Marka Tomića Josipu Buriću 17. prosinca 1996, APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.
[9] Pismo Josipa Burića vicerektoru Zavoda Marku Tomiću 9. siječnja 1997., APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.
[10] APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.
[11] Usp. Josip Burić (1910-1997), u M. Bogović (uredio), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, 137-141; MILE BOGOVIĆ, Dr. Josip Burić (1910-1997), Croatica Christiana Periodica, God. XXI, Zagreb 1977., Br. 40., str. 190-194.
[12] Josip Burić, Iz prošlosti Hrvatske kolonije u Rimu, Knjižnica «Novog života» – Svezak 1., Rim 1966., 91 str.;
[13] Josip Burić, Kanonici Hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu (1589-1901), Izvadak iz knjige Radova Hrvatskog Povijesnog Instituta u Rimu, sv. III-IV (1971), Rim 1971., str. 91-159, I-VII;
[14] Josip Burić, Život i običaji Svete Zemlje u Isusovo vrijeme, Split, 1998., 310 str..
[15] Usp. Mile Bogović, Dr. Josip Burić (1910.-1997.), Senjski zbornik, Senj, Senjsko muzejsko društvo Senj – Gradski muzej Senj, God 24(1997)., str. 289-292.
[16] Pismo Ratku Periću od 17. srpnja 1985. APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.
