HRVATSKO SLOVO: Cijeli katolički svijet, a posebice Rim, ovaj Uskrs dočekuje u posebnim okolnostima. Kako je u Rimu doživljeno odreknuće pape Benedikta XVI. i kako je proteklo vrijeme od upražnjenja Petrove stolice do izbora novoga Petrova nasljednika? Kakvo je ozračje Crkve iznutra, kakvo pak u gradu hodočasnika u kojem je svaki Uskrs poseban doživljaj?
JURE BOGDAN: Odreknuće Benedikta XVI. 11. veljače ove godine od papinske službe, bilo je veliko iznenađenje za Crkvu i svijet. Dekan kardinalskoga zbora Angelo Sodano je u trenutku papinoga odreknuća artikulirao osjećaje vjernika u svome govoru kojeg je započeo riječima „Kao grom iz vedra neba….“. Bili smo pod dojmom papinoga odreknuća i kardinalovih riječi. Istoga dana poslije podne sručilo se veliko nevrijeme na Rim i okolicu. Grmjelo je sa svih strana. Nebo je bilo tamno, crno. U jednome trenutku, dugačka munja je proparala nebo. Zaustavila se na vrhu kupole sv. Petra. Apokaliptička slika. Ono što se je kasnije vidjelo na televizijskim snimcima samo je blijedi snimak prave zbilje. Kao da je i samo nebo htjelo potvrditi osjećaje koji su se miješali u srcima i dušama vjernika. Kupola sv. Petra ostala je netaknuta. A Petrova lađa – Kristova Crkva, nastavila je ploviti po uzburkanome moru.
Uslijedilo je razdoblje do 28. veljače kad je Papa odstupio sa službe. Rim je to živio vrlo intenzivno. Ali ne samo Rim, nego sav katolički svijet. Medijske vijesti pune senzacija zbunjivale su svijet i ljude dobre volje. Svi su odjednom postali stručnjaci za Crkvu i kazivali što bi trebalo u Crkvi mijenjati i što bi trebao činiti novi Papa. Vjernički redovi su se spontano zbijali oko vrhovnoga pastira. Benediktovi istupi, kao i uvijek, bili su vrlo snažni. Jednostavni, sažeti, duboki, konkretni. U tim danima doživljavali su se intenzivnije, na drugi način. U središtu svakog govora bio je Bog, kojemu on vjerno služi i poziva članove Crkve da i oni tako čine. Benedikt je otklanjao pozornost sa svoje osobe. Osudio je i prozvao zla današnjice, kojih je mnogo i kojima podliježu i sinovi Crkve. Bila je to prava duhovna obnova za Crkvu i svijet.
HRVATSKO SLOVO: Kako je Crkva u Rimu dočekala novoga papu te s njim i novo razdoblje Crkve?
JURE BOGDAN: Od 28. veljače do 13. ožujka Crkva je živjela u intenzivnome iščekivanju izbora novoga Pape. Kardinali iz cijeloga svijeta doputovali su u Rim. Sudjelovali su u radnim sastancima – kongregacijama na kojima se razgovaralo o Crkvi u sadašnjem trenutku, o svijetu u kojemu živimo, i vremenima kojima idemo ususret. Iz dnevnih izvještaja tiskovnog ureda Svete Stolice moglo se odmah razabrati da su kardinali vrlo ozbiljno i otvoreno razmjenjivali mišljenja i informacije o situaciji Crkve i svijeta, te da su se kroz otvoreni dijalog, studij i molitvu pripremali za izbor novoga rimskoga prvosvećenika. Na kongregacijama sudjeluju svi kardinali i oni ispod 80 godina života (izbornici) i oni koji su navršili 80 godina i ne mogu ući u konklave, ne mogu birati novoga papu. Svijet je to pratio s velikim interesom. U središnjem Vatikanskome uredu za tisak, bilo je akreditirano preko šest tisuća novinara iz cijeloga svijeta. Budući da se naš Zavod i Crkva sv. Jeronima nalaze nedaleko od sv. Petra, sve smo to mogli pratiti iz blizine i još intenzivnije doživjeti klimu koja je vladala u Rimu.
Posebno je snažno 12. ožujka proživljena sv. misa „Pro eligendo Romano Pontifice“ u bazilici sv. Petra. Sveopća Crkva sabrala se u molitvi za izbor Petrovog nasljednika, rimskoga biskupa. Zavodskim automobilom otpratili smo u konklave hrvatske kardinale Vinka Puljića i Josipa Bozanića. Na televizijskim ekranima izravno smo istoga dana poslije podne pratili od kapele Paoline do Sikstinske kapele povorku kardinala u molitvi. U njima, po njima i s njima cijela Crkva je molila nebesku proslavljenu Crkvu i Duha Svetoga za izbor novoga Pape. Uslijedila je pojedinačna prisega svakoga kardinala….
Nismo očekivali ni dugi ali ni brzi izbor. Bijeli dim s krova Sikstinske kapele nas je iznenadio, u srijedu 13. ožujka navečer. Sa svih strana iz grada Rima i okolice, mnoštvo je požurilo na Trg svetoga Petra pozdraviti novoga Papu i primiti njegov blagoslov.
HRVATSKO SLOVO: Možemo li izbor novoga pape za Uskrs gledati i kao poseban znak nove snage Crkve u vremenima teškim i izazovnim, novu priliku? Osnaživanje Crkve uz Uskrs Godine vjere?
JURE BOGDAN: Sigurno. Izbor Pape Franje gledamo kao Božji dar Crkvi u ovome vremenu. Kako je sam kazao, došao je „s kraja svijeta“ za rimskoga biskupa. Dolazi iz Argentine. Cijela Crkva s radošću je dočekala njegov izbor. Posebice Latinska Amerika. Iz dosadašnjih istupa u javnosti papa Franjo unosi novi stil, novi način komuniciranja sa svijetom. Kao i niz njegovih predšasnika ostavlja dojam čovjeka duboke vjere, sigurne ruke, odlučna koraka, velike nade i ljubavi za povjereno mu stado, za svijet.
HRVATSKO SLOVO: Rim je pun hodočasnika. Mnogobrojni Hrvati su pratili ova događanja očekujući, među ostalim, pozdrav na hrvatskom jeziku. Opće je mjesto spominjati Hrvata u Rimu iz djela Dantea Alighierija. Zanima nas duhovna dimenzija hodočašća općenito te iščekivanja poglavara Crkve, Božjeg namjesnika? (Dojam je da općenito preteže pojavnost u odnosu na transcendentalno?)
JURE BOGDAN: Nakon mirnijih zimskih mjeseci, hodočasnička sezona u Rimu nastupa završetkom korizme i slavljima Velikoga tjedna. Odlazak Benedikta XVI. bio je povod mnogima da su ranije pohitili u Rim. Tako je i veljača ove godine bila puna hodočasnika, turista, znatiželjnika…. Broj dolaznika je u stalnome porastu. U svojim prvim istupima Papa je govorio samo na talijanskome jeziku. Za očekivati je čuti njegovu riječ i na drugim jezicima, pa tako i na Hrvatskom.
U životu Crkve od samih početaka hodočašća zauzimaju posebno mjesto. I sam Isus u dvanestoj godini hodočasti u Jeruzalemski hram. Njegovo djelovanje odvijalo se uz njegova hodočašća u Jeruzalem za velike židovske blagdane. Hodočašća spadaju u pučke pobožnosti koje mnogo doprinose produbljenju i svjedočenju vlastite vjere. Kako hodočašće u Rim ne bi bilo površno, samo na razini pojavnosti i manifestativnosti, silnu odgovornost nose organizatori i voditelji hodočašća. To posebice uočavamo kod dolaska u Hrvatsku Crkvu sv. Jeronima. Dolaze skupine i pojedinci dobro pripremljeni. Redovno traže sv. misu, sakramentalnu sv. ispovijed…. Hodajući tragovima apostolskih prvaka i tolikih kršćanskih mučenika i Božjih ugodnika, sudjelujući na papinome Angelusu, u generalnoj audijenciji ili drugim papinskim slavljima, doživljavaju Crkvu u njenim povijesnim i univerzalnim dimenzijama. Tada su više raspoloženi za molitvu za susret s Bogom živim u sakramentalnoj sv. ispovijedi u slavljenju Euharistije. Svako hodočašće je prigoda za obnovu osobne vjere.
I kod pojavljivanja Svetoga Oca u javnosti opasnost je da se zaustavimo samo na izvanjskome. Benedikt XVI. je jako inzistirao na tihom i dostojanstvenome slavljenju Euharistije, na molitvi. Dovoljno se sjetiti „svetkovine“ tišine i molitvenog ozračja na trgu bana Jelačića u Zagrebu, pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Čuo sam kasnije u Rimu više puta od stranaca, da je prigodom papinog pohoda Hrvatskoj najača propovijed bila šutnja i molitva mladih s papom. Papa Franjo nastavlja istim putem. U središtu svega djelovanja je Krist.
HRVATSKO SLOVO: Hrvati pamte intenzivne veze s rimskim prvosvećenicima upravo preko Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima kojem ste na čelu. Prisjećamo se srdačnog odnosa donedavnog pape Benedikta XVI. te njegova prethodnika pape Ivana Pavla II. Podsjetimo na njih. Uz to kakve su bile veze prijašnjih rimskih papa sa Zavodom sv. Jeronima koji svoje korijene ima u XV. st? Posebnu je ulogu imao Sixto V., podrijetlom iz hrvatskih krajeva?
JURE BOGDAN: Ove godine na 21. travnja, hrvatske svetojeronimske ustanove u Rimu navršavaju 560 godina djelovanja na mjestu gdje se danas nalazi Zavod i Crkva sv. Jeronima. Od. 21. travnja 1453. do danas uz našu crkvu sv. Jeronima djelovala je bratovština, kaptol, sjemenište – bogoslovija, hospicij i bolnica, zavod. U crkvi i okolo crkve se pokapalo sve do 1859. godine. Crkva je redovno bila i do danas ostala hrvatsko hodočasničko mjesto. Hrvatske svetojeronimske ustanove bile su stoljećima most između domovinske Crkve i središnjih ureda Katoličke Crkve. Sveta Stolica je često u njima tražila osobe za svoje posebne i važne poslove: prevoditelje i cenzore liturgijskih knjiga, legate u raznim diplomatskim misijama poglavito među slavenskim svijetom, savjetnike i stručnjake u mnogim crkvenim pitanjima. Mnogi svećenici koji su djelovali pri sv. Jeronimu imenovani su biskupima. I danas stanoviti broj diplomatskih službenika Svete Stolice bili su u svoje vrijeme članovi Zavoda sv. Jeronima.
Rimski prvosvećenici blagonaklono su gledali na ulogu i djelovanje svetojeronimskih ustanova. Spomenimo i to da su neki pape pohodili naše ustanove. Siksto V. je bio kardinal naslovnik crkve sv. Jeronima kroz 15 godina. On je izgradio sadašnju crkvu i uz nju uspostavio kaptol sastavljen od hrvatskih svećenika koji je djelovao od 1589. do 1901. Pijo IX. je obišao našu crkvu 11. ožujka 1853. godine u prigodi završetka restauratorskih radova i oslikavanja crkve. Iz Zavodskoga arhiva doznajemo da je Angelo Roncalli kasnije papa Ivan XXIII. kao mladi svećenik održao duhovnu obnovu svećenicima u Zavodu sv. Jeronima. Pijo XI. je dopustio i slijedio izgradnju sadašnjega sjedišta Zavoda sv. Jeronima. Pijo XII. je u vrijeme II. svjetskoga rata i kasnije pokazao veliku blagonaklonost prema hrvatskim ratnim stradalnicima i prognanima. Giovanni Battista Montini poslije Pavao VI. sudjelovao je kao visoki djelatnik u Državnome tajništvu Svete Stolice 1953. godine na proslavama 500. obljetnice svetojeronimskih ustanova. Kao papa on je ispravio veliku nepravdu te je preimenovao zavod sv. Jeronima 22. srpnja 1971. godine iz ilirskoga u hrvatski (Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima). Bl. Ivan Pavao II. pohodio je crkvu i Zavod 1989. u prigodi 400. obljetnice izgradnje crkve. Još kao krakovski nadbiskup i kardinal pohodio je naš Zavod više puta. Kardinal Joseph Ratzinger kasnije papa Benedikt XVI. predvodio je sv. misu u crkvi sv. Jeronima za Stepinčevo 1998. godine. Ovo su samo neke činjenice i događaji koji nas upućuju na povezanost rimskih prvosvećenika s našim Zavodom i narodom.
HRVATSKO SLOVO: U stariju povjesnicu Zavoda sv. Jeronima upisana su imena poput Fausta Vrančića, Julija Klovića, Frane Petrića…. No, kao što naši susjedi i danas svojataju isusovca Ruđera Boškovića, čije se ime spominje u tim kronikama, tako je bilo sporenja i oko samoga Zavoda?
JURE BOGDAN: Teško je na ovome mjestu obuhvatiti ogromni sadržaj koji bi trebao uslijediti kao odgovor na Vaše pitanje. Osim spomenutih osoba iz starijega razdoblja djelovanja svetojeronimskih ustanova spomenimo i Aleksandra Komulovića splićanina papinskoga legata na ruskome carskome dvoru i poznatoga hrvatskoga pjesnika (†1608), Ivana Lučića trogiranina oca sustavne hrvatske povijesti (†1679), opata Ivana Paštrića splićanina, profesora (†1700), opata Stjepana Gradića, dubrovčanina prefekta Vatikanske biblioteke s kojim je povezana izgradnja sadašnje dubrovačke katedrale (†1683), zadranina pjesnika Juraja Barakovića (†1628), Petra Boždara, dubrovčanina, svećenika poznata po svojoj učenosti i skromnosti, poliglot, diplomat, pjesnik, teološki pisac (†1684.), dubrovačkog diplomatu Pavla Gozzu Gučetića (†1660), itd. Isusovac Ruđer Bošković (†1787) kao i njegov brat Bartul primali su doživotnu rentu od Bratovštine sv. Jeronima. Ruđer je bio u čvrstoj vezi s Benediktom Stojkovićem, učenim latinistom i filozofom, kanonikom sv. Jeronima i bazilike sv. Marije Velike († 1801). U okviru Bratovštine i ustanova sv. Jeronima, valja svakako spomenuti franjevca Rafaela Levakovića, ohridskog nadbiskupa i izdavača staroslavenskih liturgijskih knjiga († 1648.), Jurja Križanića iz Obrha, hrabrog misionara i gorljivog pobornika sveslavenske ideje (†1683.), Josipa Jurja Strossmayera, đakovačkog i srijemskog biskupa (†1905.), Ivana Kukuljevića, hrvatskog povjesničara (†1889.) i Franju Račkog, svećenika povjesničara (†1894.) itd.
Velikih sporenja oko ustanova sv. Jeronima bilo je u XVII. stoljeću i u novijoj povijesti početkom XX. stoljeća. Tuđin je posegnuo za Zavodom pa se valjalo boriti i u njemu katoličko i hrvatsko ime sačuvati.
HRVATSKO SLOVO: Vi ste na čelu ove ustanove u Vječnom Gradu, središtu kršćanskoga svijeta, od 1996.? Što je pak u posljednjih sto godina glavna zadaća Zavoda?
JURE BOGDAN: Papinski hrvatski zavod svetoga Jeronima u Rimu jest svećenički zavod u koji se primaju svećenici podrijetlom i jezikom Hrvati, prikladni “po naravi, krjeposti i nadarenosti”, nakon što su završili bogoslovni fakultet i “stekli neko pastoralno iskustvo”, tako da, boraveći u njemu, osim postizanja strukovne specijalizacije na raznim rimskim sveučilištima, mogu usavršavati svoju svećeničku formaciju. U Zavodu se, imajući u vidu njegovo posebno rimsko i papinsko obilježje, promiče što življi i dublji osjećaj za Crkvu i njezinu sveopćost u vidljivoj zbilji i u povezanosti s Apostolskom Stolicom. Ljubav i odanost prema Kristovu Namjesniku, Nasljedniku svetoga Petra, trebaju biti uvjerenje i postati osjećaj i iskustvo koje proživljavaju svi studenti svećenici Zavoda, kako bi kasnije mogli razvijati i utvrđivati iskren i ispravan odnos njihove domovinske Crkve sa središtem katoličanstva. Stoga svaki student mora iskoristiti mogućnosti koje mu pruža Rim na znanstvenom, liturgijskom, upravnom području, pa i posredstvom osobnih odnosa s drugima. Tako proširuje svoje obzore, usavršava vlastito znanje i upotpunjava svoju pastoralnu formaciju.
HRVATSKO SLOVO: Uz teologe, biskupe, nadbiskupe, Zavod je bio odredište dužih ili kraćih posjeta i boravaka umjetnika. Njihova djela obogaćuju crkvu i zavod sv. Jeronima. Podsjetimo na njih i na vrijeme u kojem su ostavili svoj umjetnički trag.
JURE BOGDAN: Kroz 560 godina u svetojeronimskim ustanovama djelovali su mnogi umjetnici. O tome najbolje svjedoče crkva sv. Jeronima i druga umjetnička djela po zavodskim prostorima. U XX. stoljeću valja spomenuti posebice kipara i arhitekta Ivana Meštrovića (†1962), slikara i književnika Jozu Kljakovića († 1969). Oni su djelovali u Zavodu za vrijeme i poslije II. svjetskoga rata. Nakon što je izgrađena zavodska zgrada 1939, ondašnji rektor msgr. Juraj Magjerec ih je pozvao da ju ukrase svojim umjetničkim djelima. Sa Zavodom su ostali povezani cijeloga života. U to vrijeme u Zavodu su djelovali mladi hrvatski kipari Josip Turkalj (†2007.) i Augustin Filipović (†1998.). Zasluga je rektora msgr. Đure Kokše da se u Zavodu čuvaju djela slikara Ivana Dulčića (†1975.), Ivana Lackovića Croate († 2004), Mije Kovačića, Ivana Večenaja Tišlarova (†2013), itd. To su samo neka od imena hrvatskih umjetnika čija djela čuvamo.
HRVATSKO SLOVO: Zavod je kao mjesto susreta od iznimnog značenja za domovinsku Crkvu. Koliko je Zavod bio poveznica između domovinske Crkve i središnjih ustanova Katoličke Crkve u komunističkim vremenima?
JURE BOGDAN: Od 1945. do najave sazivanja II. Vatikanskoga Sabora hrvatski biskupi nisu mogli putovati u inozemstvo. Isto tako biskupi nisu mogli slati na specijalizaciju u Rim mlade svećenike koji bi stanovali u Zavodu sv. Jeronima. Svećenici koji su se zatekli na kraju rata u Zavodu, nakon završenih studija nisu se mogli vratiti u Domovinu. Bilo je to razdoblje kad su se vlastodršci bojali opasnih ideja sa Zapada. U Zavodu su također boravili neki svećenici koji su izbjegli iz Domovine, koji se nisu mirili s jednopartijskim represivnim komunističkim sustavom. Vlast ih je radi njihovih ideja i jasnih stavova željela ušutkati i onemogućiti u njihovome djelovanju. Isto tako vlast je željela nadzirati stanovnike Zavoda sv. Jeronima. U svoje vrijeme u Zavodu je poduzeta vrlo konkretna inicijativa za osnivanjem Hrvatske sekcije radio Vatikana. Nakon II. svjetskoga rata bio je to glas ohrabrenja i nade za mnoge u Domovini. Proslava 500.ote obljetnice ustanova sv. Jeronima odjeknula je u svijetu, poglavito među hrvatskom emigracijom i u središnjim uredima Katoličke Crkve. U Zavodu su poduzimane mnoge incijative koje su promicale istinu o progonjenoj Crkvi u Domovini i o komunističkome zlosilju. Dakako da političke jugoslavenske vlasti nisu prema tome bile blagonaklone. I u ovakovim okolnostima poduzimani su stanoviti koraci za pomoć Crkvi u Domovini. To je išlo s većim ili manjim uspjehom.
HRVATSKO SLOVO: U Rimu je u spomenuto vrijeme boravio i don Krunoslav Stjepan Draganović. Kakva je bila njegova uloga tih teških godina poslije Drugoga svjetskoga rata? Pitamo, između ostaloga i zato što je naš tjednik ovu godinu proglasilo njegovom godinom radi poticanja istraživanja i rasvjetljivanja nejasnih okolnosti njegova života i djela.
JURE BOGDAN: Krunoslav Stjepan Draganović, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, profesor crkvene povijesti, znanstvenik, karitativni djelatnik, boravio je u dva navrata u Zavodu sv. Jeronima. Prvi put kao student na Orijentalnome Institutu 1932. do 1935. godine. Doktorirao je s tezom „De regressu catholicismi in Bosnia et terris circumvicinis saeculo XVII“. Drugi put došao je u Zavod 1. veljače 1953. na poziv rektora msgr. Jurja Magjerca da bi pomogao u pripremi proslave 500.-te obljetnice hrvatskih svetojeronimskih ustanova koja se obilježavale te godine. Ostao je u Zavodu do 31. kolovoza 1959.
Na kraju II. svjetskoga rata veliko mnoštvo ljudi iz zemalja gdje su komunisti došli na vlast u „Istočnoj Europi“ pobjeglo je na Zapad, Italiju, Austriju, Njemačku u nadi da će naći utočište u Zapadnome svijetu. Među njima je bilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata, muževa, žena, djece, staraca….. Bili su zastupljeni svi profili: intelektualci, studenti, školarci, radnici, domaćice…. Poput ostalih izbjeglica i Hrvati su smještani u logore koje su kontrolirali saveznici. Manji dio njih bio je u civilnim talijanskim logorima. Uvjeti života u logorima su bili vrlo teški. Skupina hrvatskih svećenika i svjetovnjaka osnovali su u Zavodu sv. Jeronima Bratovštinu sv. Jeronima, koja je imala isključivo humanitarni karakter i bila je apolitična. Predsjednikom bratovštine bio je msgr. Juraj Magjerec rektor Zavoda sv. Jeronima a njezinim tajnikom Krunoslav Stjepan Draganović. Bratovština je izbjeglicama pružala duhovnu, materijalnu i pravnu pomoć, a pred vlastima, savezničkim i talijanskim, imala je status hrvatskoga povjerenstva i s njima službeno kontaktirala kao priznati predstavnik hrvatskih izbjeglica“. Bratovština se osobito zauzimala za izbjeglice da se ne izruče jugoslavenskim vlastima. Jugoslavija je u svima njima vidjela ratne zločince – tako su ih prikazivali saveznicima, i osuđivala ih je na smrt ili teške zatvorske kazne. Zahvaljujući Bratovštini više od dvadeset tisuća hrvatskih ljudi je spašeno. Otvorena im je perspektiva i budućnost. Golemu ulogu u ovome nadljudskom karitativnome djelu imao je svećenik Krunoslav Draganović. Dakako da se to nije svima sviđalo, (ni danas se ne sviđa), u Domovini i po svijetu. Radi toga su lansirali teške optužbe i ocrnjivali Zavod sv. Jeronima. Držim da je s evanđeoske točke gledišta Bratovština sv. Jeronima s msgr. Magjercem i Draganovićem položila ispit iz humanosti s izvrsnom ocjenom. Dakako to razdoblje treba znanstveno osvijetliti i objektivno javnosti predočiti.
HRVATSKO SLOVO: Kakav utjecaj Zavod ima na suvremenu Crkvu u Hrvata, a onda i na društvo u cjelini može nam pokazati samo kraći niz imena onih koji su kroz njega prošli u novije vrijeme. Primjerice, Franjo Šeper, Smiljan Franjo Čekada, Frane Franić, Milan Simčić, Fabijan Veraja, Josip Uhač, Josip Burić, Đuro Kokša, Josip Bozanić, Ratko Perić, Marin Srakić, Mile Bogović, Marin Barišić, Ivan Golub, Pavao Kero, Antun Škvorčević, Franjo Topić, Ivica Šola, Vladimir Dugalić, Ivo Balukčić, Đuro Hranić, Tomo Vukšić, Ivica Božinović, Antun Tamarut, Božo Goluža, Mladen Parlov, Tonči Matulić, Mate Uzinić, Ivica Šaško, Robert Šreter, Ivica Raguž… koji su obnašali ili obnose visoke dužnosti Crkve u Hrvata, drže katedre ili su prisutni u medijima kao njihovi pokretači ili mislitelji i pronositelji kršćanskih stajališta. Tko ide njihovim tragom, tko su nova imena u tom smislu? Koliko je sada studenata u Vašoj ustanovi i u čemu se i gdje usavršavaju te kako dolaze?
JURE BOGDAN: Od 1901. do danas u Zavod sv. Jeronima primljeno je 380. svećenika iz svih hrvatskih biskupija. Od ovih 33 su imenovani (nad)biskupima, dvojica kardinalima. Vi ste spomenuli samo neka od istaknutih imena Crkve u Hrvata. Kad bismo ih sve nabrojili, žive i mrtve, s njihovim djelima i zaslugama to bi bio ogromni teološki leksikon – Enciklopedija Zavoda sv. Jeronima. Danas u Zavodu borave 24 svećenika studenta. Potječu iz tri države: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora; Tri biskupske konferencije: Hrvatska biskupska konferencija, Biskupska konferencija Bosne i Hercergovine, Međunarodna biskupska konferencija sv. Ćirila i Metoda; Iz 13 (nad)biskupija: Zagreb 3, Đakovo-Osijek 3, Split-Makarska 2, Rijeka 2, Vrhbosna 2, Požega 2, Varaždin 2, Dubrovnik 2, Sisak 2, Bjelovar 1, Hvar 1, Zadar 1, Kotor 1.
Studiraju na sedam crkvenih učilišta: Papinsko sveučilište Gregoriana 7, Papinsko Lateransko sveučilište 6, Papinsko salezijansko sveučilište 4, Papinsko sveučilište sv. Križa 3, Papinsko sveučilište sv. Tome Akvinskoga – Angelicum 2, Papinsko sveučilište Urbaniana 1 i Papinski Ateneum sv. Anselma 1. Specijaliziraju: crkveno pravo 4; teologiju: fundamentalnu 1, dogmatsku 1, biblijsku 3, moralnu 1, duhovnu 1, liturgijsku 1 i pastoralnu 1; psihologiju 2; crkvenu povijest i kulturna dobra Crkve 2; filozofiju 1; društvene komunikacije 2; pastoral obitelji 3; katehetiku 1. Od 24. svećenika studenta, sedmorica su postigli akademski stupanj magistra i pripremaju svoje doktorske disertacije. Sedamnaest svećenika studenata pohađaju studij kako bi postigli akademski stupanj magistra znanosti. Do kraja ove ak. godine dvojica će braniti doktorat iz dogmatske teologije.
HRVATSKO SLOVO: Dva rimska studenta. U očekivanju smo kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca koji je osobito štovan u Zavodu, te beatifikacije sluge Božjega Mira Bulešića, svećenika porečko-pulske biskupije, žrtve komunističkoga režima. Vi ste postulator Bulešićeve kauze. Podsjetite nas na njegovu žrtvu. Što još jedan hrvatski svetac i blaženik znače za hrvatski narod te kako baštiniti te ideale u vremenu koje je sklono relativizaciji i kojekakvim surogatima?
JURE BOGDAN: Svećenik Porečke i Pulske biskupije Miroslav Bulešić živio je samo 27. godina, (13.V.1920. -24.VIII.1947). U pripravi za svećeništvo isticao se primjernim životom. Kao svećenik, u vrtlogu rata i poraća bio je gorljivi istarski pastoralac i odgojitelj u sjemeništu u Pazinu. Božji čovjek. U žestokim pritiscima na Crkvu i otvorenim progonima nije uzmicao. Pokazao je svu odlučnost, neustrašivost i vjernost kršćanskim idealima. Ostao je do kraja tamo gdje ga je providnost po crkvenim poglavarima postavila. Ubijen je na krizmi u Lanišću. Doslovno je zaklan bodežom. I u tim trenutcima, ne mrzi nego ljubi. Očevici svjedoče da je dva puta prije smrti uzdahnuo „Isuse primi dušu moju“. Svaki svetac i blaženik je dar neba jednoj mjesnoj i univerzalnoj Crkvi. Zagovornik je u nebu i primjer za nasljedovanje. Dokle god budemo nastojali raditi na svome duhovnome usavršavanju, kroz molitvu, askezu i studij – produbljivanje vlastite vjere, ideali koje su živjeli i svjedočili bl. Alojzije Stepinac i Miroslav Bulešić neće iščeznuti. Bog će svojom milošću krijepiti i snažiti svoje sinove i kćeri u svim diktaturama pa i onoj koju nazivamo diktaturom relativizma i sekularizma.
HRVATSKO SLOVO: Kao doktor pastoralne teologije, pratite li Crkvu u Domovini, ako da – što mislite o njezinu položaju kao zajednice vjernika, i o novijim društvenim trendovima oduzimanja prava da kao institucija govori o društvenim problemima, odgoju? Možemo li to usporediti s Italijom? Uz to, što mislite istodobno i o snazi svjedočenja vjerničke zajednice u ovom vremenu koje je također prijelomno na svoj način?
JURE BOGDAN: Koliko mogu nastojim pratiti zbivanja u Domovinskoj Crkvi i društvu. Vesele me uspjesi crkvene i društvene zajednice. U svim vremenima i sustavima, pa tako i danas, kršćanin se ne treba čuditi ako li nas ocrnjuju, odvode pred sudove, blate na sve strane. To nam je Isus u Evanđelju navijestio. I on sam je završio na križu, među razbojnicima. Jao nama ako li nas određene strukture i svjetonazori počmu hvaliti. Crkva je u svim vremenima naviještala cjelovitu evanđeosku istinu, sve tamo od Djela apostolskih do danas. To se svakome ne sviđa. Mi ne možemo i ne smijemo govoriti da bi se svidjeli ovome svijetu. Govoriti i naviještati Evanđelje s ljubavlju, svakome stvorenju, riječju i životom po vjeri, to je naš program i poslanje. To činiti u zgodno i nezgodno vrijeme, kompetentno, bez straha. Isto tako ne treba se bojati ući u dijalog s drugim i drugačijim svjetonazorima. Dapače, to je naš prioritet. Na uvrede odgovoriti ljubavlju. Kršćanin mora uvijek biti spreman obrazložiti razumljivim jezikom razloge nade koja je u njemu. Isto tako mora biti strpljiv čuti i drugoga i drugačijega, njegove argumente i razloge njegovih postupaka. Kršćanin ljubi Božanskom ljubavlju „koja je razlivena u srcima našim“ svu braću u vjeri ali sve druge ljude. Pratio sam i polemiku i povišene tonove o zdrastvenome odgoju u Domovini. Kroz svo ovo vrijeme što sam u Italiji, nisam nikada doživio nešto slično. Put je u dijalogu, trijeznom, smirenom, iza kamera, civilizirano, demokratki.
Kršćanin je slobodan i u okovima. Nitko i nikada ne smije i ne može ušutkati Crkvu da naviješta vječne istine. Ako li ona zašuti kamenje će govoriti. Ako li bi Crkva odustala od objavljenih istina, moralnih načela izdala bi svoj identitet i svoje poslanje. Ona uvijek ima proročku ulogu. I jao njoj ako li se počme suobličavati ovome svijetu. Vječne istine, načela izričemo uvijek s poštovanjem i ljubavlju prema svakome čovjeku, i onome koji od nas drugačije misli i osjeća. Jako su mi se svidjele inicijative katoličkih roditelja, intelektualaca koji jasno izriču svoje stavove, traže rješenja, organiziraju se kroz razne udruge i društva, demokratskim metodama žele utjecati na javno mnijenje, Sabor i donošenje zakona i školskih programa. To su demokratske metode koje će sigurno, dugoročno gledajući, donijeti pozitivne rezultate. Držim da je to put postkoncilske Crkve u hrvatskome društvu na kojeg se moraju naviknuti obnašatelji vlasti.
HRVATSKO SLOVO: Vratimo se Rimu koji je ovih dana doživio neviđenu medijsku opsadu. Medijska nam izvješća stižu svakoga trenutka. Treba li se bojati medijske površnosti u prezentaciji tako bitnog događaja za život Crkve i senzacionalizma?
JURE BOGDAN: Sveti Otac papa Franjo u susretu s medijima je pohvalio njihovu ulogu u izvješćivanju o odreknuću pape Benedikta XVI. i izboru novoga Pape. Uz vjerojatno neizbježne disonantne tonove, i sâm sam doživio veliki interes i dobronamjernost u izvješćivanju iz Rima. Dakako senzacionalizam je trajna opasnost. Suvremena sredstva društvenoga komuniciranja silno su uznapredovala i imaju veliku moć i odgovornost u izgrađivanjuu boljega svijeta.
HRVATSKO SLOVO: Benedikt XVI. i njegov prethodnik podupirali su Hrvatsku na njezinu putu u Europsku uniju što ćemo uskoro i realizirati. Što nam Vi s iskustvom života i motrenja EU iznutra možete reći o izazovima i strahovima u svezi s očuvanjem hrvatskoga i katoličkoga identiteta?
JURE BOGDAN: Budimo to što jesmo. Duboko ukorijenjeni u svoje nacionalno biće sa svim vrednotama i kulturološkim zasadama što ih u sebi nosi hrvatska povijest, tradicija a čime obiluje naša sadašnjost. U temeljima naše kulture i identita je Kristovo Evanđelje i pripadnost Katoličkoj Crkvi. Ulazak u zajednicu Europskih država i naroda ulazak je u veliku obitelj. Samo snažni, čvrsti, kompetentni, izgrađeni mogu izdržati tu utakmicu i imaju budućnost. U mnogim dijelovima svijeta gdje su kroz povijest bile hrvatske oaze postupno su se asimilirale i izgubile svoj identitet. Stopile su se s društvom gdje jesu. Hrvatske ustanove sv. Jeronima u Rimu djeluju šesto stoljeće. Sačuvale su svoj kršćanski, katolički, rimski i hrvatski identitet. Držim da nas je održala kvaliteta a nipošto popustljivost, savitljivost i mlakost. Mislim da je to put kojim cijela nacija treba ići kad uđemo u Europsku uniju. Europska unija nije idealna. Ima svoje prednosti ali i slabosti. Sekularizam, neopoganstvo koje promiče protuprirodne oblike ponašanja uzdižući ih na razinu krjeposti, pa i kroz izglasane zakone, velika su opasnost i zamka u tzv. Zapadnome suvremenom društvu. A o gospodarskim poteškoćama da i ne govorimo.
