Na svetkovinu Svih svetih 1. studenoga 2010., svećenici studenti iz Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima zajedno s rektorom mons. Jurom Bogdanom i vicerektorom don Željkom Majićem pohodili su rimsko gradsko groblje Campo Verano. U molitvi su sudjelovale i brojne hrvatske redovnice koje su na službi u Rimu. Prva postaja zajedničke molitve bila je zavodska grobnica koja datira iz 1859. godine. U njoj su pokopani mnogi istaknuti hrvatski svećenici.
Prema običaju da se svake godine u ovoj prigodi komemorira jedan pokojnik iz hrvatske rimske zajednice, ove je godine rektor mons. Bogdan, prikazao život i djelovanje pomoćnog biskupa zagrebačkog i nekadašnjeg pitomca, vicerektora i zatim rektora Zavoda sv. Jeronima mons. Đure Kokše koji je u Rimu proživio 38 godina. Umro je prije deset godina.
Govoreći o životu mons. Kokše, rektor Bogdan je istaknuo tek neke od njegovih zasluga. Imenovan je rektorom Zavoda sv. Jeronima u delikatnom vremenu, kako za opću Crkvu tako pak i za Crkvu u Domovini. Bilo je to vrijeme vrlo osjetljivo za Zavod sv. Jeronima. To je vrijeme saziva i održavanja II. vatikanskog Sabora, vrijeme kad je trebalo mudro i razborito uvesti Zavod sv. Jeronima u posve novo razdoblje života i djelovanja. Budući da su, sve tamo od 1945. godine državne granice bile zatvorene, nijedan hrvatski biskup nije mogao nikoga od svećenika poslati na specijalizaciju u Rim. Isto tako ni svećenici koji su se zatekli u to vrijeme u Rimu nisu mogli nakon završenih studija vratiti se u Domovinu. Šezdesetih godina došlo je do stanovitog popuštanja prema Crkvi pa su svećenici polagano dobivali putovnice i mogli su doći u Zavod sv. Jeronima.
Isto tako i biskupima je dopušteno da sudjeluju na II. Vatikanskome Saboru. U vrijeme Sabora glavno uporište a ponajčešće i obitavalište bio im je Zavod. Kokša je tako sticajem povijesnih okolnosti postao most između hrvatskih biskupa i središnjih vatikanskih ustanova. Premda su okolnosti bile vrlo teške, mons. Kokša je uspio održavati i vezu sa svojim zatočenim nadbiskupom, kardinalom Stepincem. Nakon kardinalove smrti odmah je uveo mise zadušnice za kardinala u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, koje s vremenom postaju svečanije i posjećenije od same proslave sv. Jeronima, zaštitnika crkve i Zavoda. Mons. Kokša je također povećao zavodska dobra. Od 1971. godine, na Kokšinu inicijativu, uz podršku kardinala Franje Šepera i u punoj suglasnosti s hrvatskim episkopatom, papa Pavao VI. preimenovao je Zavod u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Mons. Bogdan je takodjer istaknuo Kokšinu ljubav i osjećaj prema umjetnosti koju je iskazivao skupljajući djela hrvatskim umjetnika, ali i činjenicu da su njegovom zaslugom neka završila u stalnom postavu Vatikanskih muzeja. Kokša se okušao i kao prevoditelj, pjesnik i pisac, ponajprije povijesti svetojeronimskih rimskih ustanova. Utemeljujući svoje zaključne misli u samim Kokšinim riječima, rektor Bogdan je Kokšin život označio kao služenje bez uvjeta i ostatka do samih granica svojih mogućnosti.
«Djelovanje biskupa Kokše kao pomoćnog zagrebačkog biskupa zasebno je poglavlje. Ovdje pak rado ističemo da je njegov glas na planu cijele Biskupske konferencije bio vrlo važan i snažan na području medjureligijskih susreta, ekumenskih zbližavanja i u raznim kulturnim inicijativama» – završio je svoje izlaganje mons. Bogdan.
Poslije molitvenog obreda kod zavodske grobnice, nazočni su pohodili i molili kod grobova hrvatskih redovnica sestara milosrdnica sv. Vinka Pulskoga i sestara Kćeri milosrđa koje su živjele i djelovale u Rimu.
Liturgijski obred, odnosno Službu riječi i liturgijsko pjevanje animirali su svećenici – studenti Zavoda sv. Jeronima u Rimu. (Boris Vulić)
