SVETA MISA ZA DOMOVINU 18.11.2012.

SVETA MISA ZA DOMOVINU, NEDJELJA 18. STUDENOGA 2012.,

HRVATSKA  CRKVA SVETOGA JERONIMA

Godina B, Dn 12, 1-3; Ps. 16, 5.8-11; Heb 10, 11-14.18; Mk 13, 24-32;

Jure Bogdan

1. Pretposljednja je nedjelja crkvene liturgijske godine. U misnim tekstovima s apokaliptičkim predznakom dominira tema o posljednjim stvarnostima ljudske povijesti i svijeta. Isusov govor o posljednjim vremenima i događajima uzet je iz 13. poglavlja Markova Evanđelja. Večerašnji tekst, što smo ga upravo čuli, možemo razmatrati u dvjema cjelinama, u dva dijela.

a) U prvome dijelu riječ je o ponovnome Kristovu dolasku na zemlju, u svoj moći i veličanstvu. Dolazak je opisan s jakim slikama i navodima iz Staroga Zavjeta koji sadrži zastrašujuće apokaliptičke naglaske. „U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati”1. Sve to prouzročit će veliki nemir i tjeskobu među ljudima. Tada će” nastavlja sv. Marko, „ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslati će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba”2.

b) Drugi dio evanđelja donosi Isusovu prispodobu o smokvi. Prispodoba s odgojnim naglaskom, želi nas uvesti u bolje razumijevanje Isusovih apokaliptičkih izraza i tvrdnji. Nije nam ovdje najbitnije da li će se sve te pojave dogoditi doslovno kao što piše u evandjelju. Bitna je i sigurna istina što ju Crkva od svojih početaka čvrsto vjeruje da će Isus “ponovno doći u slavi suditi žive i mrtve”. To je sastavni dio poklada naše vjere. To molimo i s cijelom Crkvom ispovijedamo u vjerovanju. Bitno je i prevažno shvatiti i u duhu kršćanske vjere prihvatiti, da ovaj svijet u kojemu živimo ima svoje vrijednosti koje su nam, dane na raspolaganje kao instrumenti – sredstva za postizanje našega cilja. Nipošto kao cilj i svrha našega postojanja! “Domovina je naša na nebesima odakle išćekujemo Gospodina našega Isusa Krista”.

Nakon Uzašašća Isusov dolazak u slavi je neminovan “premda nije naše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti”3. Kraljevstvo Božje neće se ostvariti nekim povijesnim triumfom Crkve po nekom uzlaznome napretku, nego pobjedom Božjom nad navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Zaručnica Kristova siđe s Neba. Triumf Božji nad pobunom zla primit će oblik Posljednjega suda nakon posljednjeg kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi”4.

“Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi”. On Sin Božji „nije došao suditi nego spasiti i dati život koji je u njemu”. Odbijanjem milosti u ovome životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima, odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost”5.

2. Sukladno misnim tekstovima, s usredotočenom pažnjom prema posljednjim vremenima i eshatološkim stvarnostima, kao članovi zemaljske putujuće Crkve, u određenom geografskom prostoru i vremenu, ujedinjeni u radosti s cijelom Domovinom, radujemo se da su hrvatski generali, nakon toliko godina provedenih u zatvoru oslobođeni. Radujemo se što nametnute i ishitrene optužnice nisu dobile svoj legitimitet i potvrdu. Domovinski osloboditeljski rat i po Oluji, priznat je pred svijetom kao legitimni čin, obrane vlastitoga doma i domovine. Ono što ima svaki čovjek u svojoj naravi pravo i dužnost čuvati i braniti sebe, svoju obitelj, svoj dom i domovinu, to je pred svijetom potvrđeno i hrvatskome čovjeku i hrvatskoj Domovini. Strepili smo i strahovali posljednjih godina, molili smo i žrtve prikazivali dobrome Bogu za mir u našim srcima, pravdu u sudskim odlukama i prosudbama odgovornih.

Prošloga petka (16. studenoga 2012.) jedna sudska odluka stavila je točku na i, druge i teže, međunarodne pravne Oluje. Pravna i ispravna odluka – presuda, spontano je digla na noge cijelu naciju. Dirljivo je bilo gledati i proživljavati kako vrednota općega dobra, legitimno pravo svih ljudi i naroda pa tako i hrvatskoga, pravo na dom i domovinu, spontano ujedinjuje i povezuje u svenarodnome slavlju. Ono što proživljavamo od prošloga petka do danas, živjeli smo i osjećali s krunicom u ruci i oko vrata devedesetih godina prošloga stoljeća, kad smo na slobodnim demokratskim izborima krenuli ostavljajući „beogradske lonce” kroz pustinju velikih kušnji u obećanu zemlju, slobodnu, neovisnu i demokratski izgrađenu Hrvatsku.

„Ovime je skinuta ljaga s cijele Hrvatske, jer je preko predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, kojem su neke nevladine udruge kao članu zajedničkog zločinačkog pothvata htjele mijenjati ulicu u Zagrebu i time prejudicirati presudu, u Haagu bila optužena i država, što je suprotno mandatu Haškog tribunala”. (Šola) Završilo je razdoblje u kojem se digla velika sjena iznad moralnih i političkih aspekata Domovinskog rata. Obrana Hrvatske je čista. Hrvatska i Domovinski rat nisu planirani kao zločinački pothvat. Branitelji nisu razbojnici koji su se udružili da bi počinili zločine.

Ova presuda je važna i zbog procesa koji se vodi protiv generala Praljka i drugova koje se također tereti za udruženi zločinački pothvat, a Hrvatsku praktički za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Dakle, nema euforije, još nije gotovo. I tamo je, preko predsjednika Tuđmana i generala Šuška optužena Hrvatska. Nadamo se da će i ostali generali protiv kojih su vođeni politički procesi u Hrvatskoj dočekati istu zadovoljštinu poput Markača i Gotovine.

3. U dvomilenijskoj povijesti Crkve kršćani su u svim razdobljima intenzivno tražili smisao življenja i svoga kršćanskoga opredjeljenja. U vjeri su uvijek otkrivali smisao. Pronalazili su ga u osobnome susretu sa živim Kristom. U promicanju kršćanskih ideala bili su spremni svoje opredjeljenje potvrditi polaganjem vlastitog života. Zemaljska Domovina pravno organizirana i dobro ustrojena, solidan je okvir unutar kojega oni doprinose izgradnji boljega svijeta. Krist od svojih učenika traži da budu kvasac, sol i svjetlo u ovome svijetu. Sve to do ponovnog Kristovog dolaska, pod vidom prelaska iz zemaljske u vječnu Domovinu, tamo gdje je Bog pripravio onima koji ga ljube ono „što ljudsko oko nije vidjelo, uho čulo i srce čovječje osjetilo“. A kako to ostvariti na vrlo lijep i jasan način opisuje ranokršćanska, poslanica Poslanica Diognetu, nastala oko 190. godine po Kristu:

„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život.” …. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. ….

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju.

Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. …. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. …. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. ….. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći”.

Dok večeras molimo za svoju Domovinu, molimo jedni za druge, molimo za Crkvu da u svim zgodama sačuvamo s Petrovim nasljednikom papom našim Benediktom dobar smjer, naš životni cilj Vječnu Domovinu na nebesima. U svemu tome neka nas zagovara Blažena Djevica Marija, „najvjernija odvjetnica Hrvatske”. Amen.

 


1 (Mk 13, 25)

2 (Mk 13, 26-27)

3 (Dj 1, 7)

4 (KKC 677)

5 (KKC 679)