U nedjelju 7. veljače 2010., u 18,00 sati slavljena je svečana konelebrirana misa zadušnica za blagopokojnog nadbiskupa Ivana Prenđu. Sv. Misu je predvodio nadbiskup apostolski nuncij msgr. Petar Rajić, a propovijedao je rektor msgr. Jure Bogdan. U koncelebraciji su bili zavodski duhovnik o. Mihaly Szentmartoni DI, don Dražen Kutleša, o. Ivan Fuček DI, o. Ferdinand Ćavar OFM Conv. te još tridesetak svećenika. Pod misom je pjevao svetojeronimski zbor pod vodstvom vicerektora don Željka Majića.
Rektor msgr. Bogdan je na temelju misnih tekstova održao propovijed. (V. nedjelja kroz crkvenu godinu: Iz 6,1-2ª.3-8; Sal 137, 1-2ª, 2 bc -3,4-5,7d-8; 1 Cor 15, 1-11; Lk 5,1-11)
Draga braćo i sestre, dragi vjernici
1). Na temelju misnih tekstova što smo ih upravo čuli, ovu bismo nedjelju mogli nazvati “nedjeljom poziva” „nedjeljom zvanja“, budući da je u sva tri čitanja riječ o Božjem pozivu upravljenu pojedincima, po imenu.
U prvome čitanju riječ je o pozivu Izaije na proročku službu. U godini smrti kralja Uzije, Izaija ima vidjenje. U Božjoj prisutnosti koji je sama svetost – Svet!, u dubini svoga bića osjeća nedostojnost biti pred licem Božjim. I zato je uplašen, smeten, pun straha. Jedan od serafa, dotaknuo se žeravom njegovih usana, skinuo mu krivicu i grijehe mu izbrisao. Nakon što je čuo Gospodnji glas „Koga da pošaljem? I tko će nam pomoći?“ Izaija spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji“ (Iz 6,8).
Sveti Pavao u prvoj poslanici Korinćanima potiče kršćane Korinta da se drže evanđelja po kojemu se spašavamo. Duboko je svijestan da je on samo instrumenat – sredstvo naviještaja, nipošto vlasnik ili gospodar objave. „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih“ – kaže on.
Govoreći o središnjoj točki spasenja Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi, smrti na križu i usksnuću, o njegovome ukazanju Kefi i ostalim učenicima te mnoštvu u kojemu je bilo više od pet stotina prisutnih, Pavao govori i o svojoj nedostojnosti biti apostolom. Govori o svome susretu s uskrslim Isusom. „Najposlije kao nedonoščetu, ukaza se meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna; štoviše trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“ (1 Kor, 15, 8-10). Sveti Luka u evanđelju nam govori o Isusovome propovijedanju. Isusov lik dominira u velikome mnoštvu koje pažljivo sluša njegovu besjedu što ju izgovara iz lađe na Genezaretskome jezeru. Drugi dio evandjelja izvješćuje nas o čudesnome ribolovu usred bijeloga dana. Petar je sav zanesen Isusovom riječju i osobom. „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže“ (Lk 5,5). I rezultat je golem. „Uhvatiše veoma mnogo riba; mreže su im se gotovo razdirale“ (Lk 5, 6).
Očito Isusov govor u lađi koji im je obuzeo srce i potom ovaj čudesni ulov, pomogli su braći Petru i Andriji, kao i sinovima Zebedejevim – braći Jakovu i Ivanu, da su na Isusov poziv, upućen im toga trenutka da ga slijede, istoga časa ostavili sav ulov riba (dvije pune lađe), dom i rod, obitelj, drage uspomene, zavičaj, sve…, i pošli za njim. Petar iskusni ribar, “stari morski vuk”, brz na riječi ali velik u ljubavi i odanosti, svijestan da je ovo izvanredni Božji zahvat, pada na koljena pred Isusom i govori: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ Onaj koji proniče srca i bubrege, svijestan je Petrove krhkosti i grješnosti više nego li sami Petar, ne odlazi od njega nego ga hrabri i određuje mu novi životni pravac i program „Ne boj se!“. „Odsada ćeš loviti ljude“ (Lk 5, 10). Što više? Stavit će ga nakon smrti i uskrsnuća na čelo svoje Crkve. Petar ostavlja sve i kreće za njim. Bezrezervna vjera, potpuno povjerenje. Put u nepoznato. Osl,onjen na Krista. On mu je jedini zvijezda vodilja i sigurnost.
U sva tri ova iskustva (Izaija, Pavao, Petar), vidimo kako autentični susret s Bogom vodi čovjeka k priznanju vlastite nedostojnosti, neprikladnosti, nutarnje bijede i siromaštva vlastite osobe, grješnosti. Usprkos svemu, Bog bogat milosrđem i praštanjem, preoblikuje ljudski život i poziva čovjeka da ga slijedi. Poniznost Izaijina, Pavlova i Petrova poziva i nas da se ne usredotočujemo na vlastitu nutarnju bijedu i grijeh nego da svoj pogled usmjerimo prema Gospodinu, milosrdnome Ocu, punom milosrđa i praštanja, k obraćenju srca, kako bi mogli u radosti nasljedovanja Gospodina ostaviti sve i ići za njim.
2). U ponedjeljak 25. siječnja ove godine, na blagdan obraćenja sv. Pavla, brzo se proširila vijest da je iznenada u Nadbiskupskome domu u Zagrebu, toga dana u ranim jutarnjim satima preminuo zadarski nadbiskup msgr. Ivan Prenđa. Došao je u Zagreb dan prije vlastitim automobilom, na izvanredno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije. I kad se ujutro nije pojavio na slavljenju sv. Mise, pronašli su ga mrtvoga u postelji. Umro je u snu od bolesti srca. Tijelo pok. nadbiskupa prenešeno je u zagrebačku prvostolnicu gdje je istoga dana nadbiskup i metropolit zagrebački, kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s ostalim hrvatskim biskupima slavio zadušnicu za pokojnika. U večernjim satima zemni ostatci pokojnoga nadbiskupa Prenđe preveženi su u Zadar. U petak 30. i subotu 31. siječnja Zadarska Crkva oprostila se od svoga natpastira. Molitveno bdjenje u petak predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Sv. Misu zadušnicu sa sprovodnim obredima služio je u zadarskoj stolnici sv. Stošije kardinal Josip Bozanić. Koncelebriralo je više od trideset (nad)biskupa, preko 200 svećenika uz veliko sudjelovanje pobožnih vjernika, nadbiskupove majke Ike, rodbine, predstavnika građanskih i vojnih vlasti, kulturnih ustanova, mnogih prijatelja i poštovatelja pokojnoga nadbiskupa. Njegovi zemni ostatci položeni su istoga dana u grobnicu zadarskih nadbiskupa uz predšasnike nadbiskupe Marijana Oblaka i Matu Garkovića.
Svi smo se ovih dana pitali zašto nas je napustio tako brzo?! Mi ne znamo. Jedino onaj bez čije volje i vlasti ne pada ni vlas s glave znade odgovor. Nama putujućoj hodočasničkoj Crkvi preostaje vjera i nada u ponovni susret s pokojnikom u vječnosti, u nebeskoj proslavljenoj Crkvi. Sukladno našoj tradiciji, u Hrvatskoj nacionalnoj crkvi svetoga Jeronima, okupljeni smo večeras u molitvi za dušu preminuloga Nadbiskupa.
3). U svijetlu Božje riječi ove pete nedjelje kroz crkvenu godinu u kojoj dominira tema odgovora na Božji poziv, promatramo život i djelo jednoga života, jednoga svećeničkoga i biskupskoga zvanja.
Msgr. Ivan Prenđa, prvo od sedmero djece u obitelji Jure i Ike Prenđa rođene Zubčić, rodio se 31. prosinca 1939., u Gornjem Zemuniku, kraj Zadra. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Pohađao je Visoku bogoslovnu školu u Zadru i Katolički Bogoslovni fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao 1964. godine. Licencijat iz teologije postigao je 1967. godine. Zadarski nadbiskup Mate Garković zaredio ga je za svećenika 29. lipnja 1964. u Zadru. U Zadarskoj nadbiskupiji obnašao je mnoge službe: Župnik Škabrnje, Nadina i Smilčića (1964.-1968.); Duhovnik u nadbiskupskome sjemeništu u Zadru (1968.-1970); Ravnatelj istoga sjemeništa bio je 22 godine, od 1970. do 1992. godine. Na Visokoj Bogoslovnoj školi u Zadru predavao je od 1968. godine pastoralnu teologiju; Kateheta mladih u Zadru (1970.-1972.); Od 1973. dijecezanski delegat za pastoral svećeničkih zvanja i poslužitelj župa Ervenik, Nunić, Rodaljice, Bruška, Popovići i Medviđa; Kanonikom stolnoga kaptola u Zadru postao je 1983. godine. Od 1984. bio je obredničar u zadarskoj stolnici; Dopisnik Glasa Koncila (1981.-1990.); Voditelj Odjela za duhovna zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji (1970.-1992.); Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je zadarskim nadbiskupom koadjutorom 29. ožujka 1990. Za biskupa ga je zaredio u zadarskoj stolnoj crkvi nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić 9. lipnja 1990. godine; Od tada je generalni vikar zadarske nadbiskupije. Službu nadbiskupa ordinarija zadarske nadbiskupije preuzeo je 2. veljače 1996. godine. Svečano je ustoličen u stolnici svete Stošije 11. veljače iste godine.
Na svečanoj sv. Misi ulaska u službu novoga nadbiskupa, msgr. Marijan Oblak umirovljeni zadarski nadbiskup oprostio se od upravljanja zadarskom nadbiskupijom. U riječima oproštaja i pozdrava nasljedniku novome nadbiskupu, msgr. Oblak je rekao: „O kad bih Vam mogao predati Crkvu zadarsku bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, svetu i bez mane (usp Ef 5,27)! Predajem Vam je mnogostruko izranjenu u II. Svjetskome ratu i poraćem komunističko-ateističkog društvenog sustava; izranjenu svećeničkom kontestacijom sedamdesetih godina. Predajem Vam je u teškim posljedicama nametnutog nam domovinskoga rata s tisućama prognanika, poharanim i porušenim župama i više od stotinu porušenih i oštećenih crkava i crkvenih objekata. Predajem Vam je u postojanosti svakodnevnoga tihog služenja našega Prezbiterija, u nadi naših sjemeništaraca i bogoslova, u klauzurnoj molitvi i radu dvaju naših samostana koludrica benediktinki, u Zadru i Pagu, kao i svih drugih redovnika i redovnica. Predajem Vam je u živoj glagoljaškoj liturgijskoj baštini i brojnim, pokretnim i nepokretnim, kulturno-sakralnim umjetninama. Predajem Vam je na završetku jednoga i početku novoga povijesnog razdoblja urušavanja komunizma, uspostave samostalne države Hrvatske, oslobađanja, gotovo, čitave Domovine, i time i cijele naše Nadbiskupije zadarske, a na pragu trećega kršćanskoga tisućljeća“ .
Novi nadbiskup msgr. Prenđa, u nastupnoj besjedi, svijestan da „svoje služenje u Crkvi Zadarskoj“ preuzima „u ovom strašnom času“ izrazio je bit svoga pastirskoga služenja: „Živo želim da u našem zaista povijesnom času Kristov događaj zaživi božanskom snagom koju Crkva u sebi nosi. Uvjeren sam da je Krist potpuni Božji odgovor na svu zbiljnost sadašnjega časa – kao i svakog povijesnog časa – i da Crkva nema prečega poslanja nego da u ovom vremenu pokazuje izvanredno bogatstvo milosti što nam je dana u Isusu Kristu (usp. Ef 2,7)“.
Iz Vijesnika Zadarske nadbiskupije vidi se koliko je zauzeto prionuo uz posao i kako je nesebično do posljednjega daha radio kao nadbiskup, natpastir u Zadarskoj Crkvi. To su odreda spontano istaknuli brojni govornici i novinari prigodom njegove iznenadne smrti. Zacijelo će biti vremena za prosudbu njegova bogatog pastoralnoga nastojanja i zalaganja.
Nadbiskup Prenđa je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) obnašao više službi: među ostalima bio je potpredsjednik HBK ( 2000.-2005.); Od 1998. do 2004. bio je predsjednikom Hrvatskoga Caritasa. Vršio je i službe predsjednika Vijeća HBK za kler i bio je članom Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. Bio je i članom Biskupske komisije za Zavod sv. Jeronima. U tome svojstvu obavio je godišnju vizitaciju Zavoda 2001. godine. U ime hrvatskih biskupa on je izabrao i imenovao iste godine duhovnikom Zavoda o. Mihaly Szentmartonija SJ. Dotadašnjem duhovniku o. Ivanu Fučeku SJ, zahvalio je na dugogodišnjem služenju u Zavodu sv. Jeronima.
4). Sluteći kraj ovozemnog puta, msgr. Prenđa je posljednje vrijeme češće govorio o smrti. U Oporuci, od 21. listopada 2006. godine, zapisao je: “Misleći na Gospodinov dolazak (Mt 25,13) želim Ga dočekati spremno, u kajanju za svoje grijehe mišlju, riječju, djelom i propustom, ali u nadi da će mi milosrdni Otac sve oprostiti, jer neće da propadne nijedan od malenih (Mt 18,14), kakvim se uistinu osjećam”. Preminuo je u 71. godini života, 46. godini svećeništva, 20. godini biskupstva.
Pamtit ćemo ga po vedrini nastupa, neposrednosti i jednostavnosti u susretima, neumornosti, zauzetosti za Božju stvar, hrabrosti i jasnoći izgovorene riječi. U susretima i nastupima širio je nadu, optimizam. Ljubio je Boga. Ljubio je Crkvu. Ljubio je svoj narod s kojim je dijelio dobro i zlo. U ovom molitvenome spomenu večeras zahvaljujemo Bogu za dar nadbiskupa Ivana Prendje. „Preporučujemo ga Božjem milosrđu te ljubavi i molitvi nebeske Crkve ištući da bude ubrojen među pozvane na gozbu Jaganjčevu. Opraštamo se od njega nošeni vjerom u uskrsnuće onih koji usnuše u Kristu. Unatoč tjeskobi i žalosti koju izaziva tjelesna smrt, mi znamo da se našem pastiru život mijenja, a ne oduzima. Nadbiskup Ivan ne odlazi u ništavilo. To potvrđuje svjedočanstvo njegova vjerničkog života koji je bezuvjetno založio svega sebe sve do smrti. A sad predstoji nama da i mi odgovorimo svjedočanstvom svoje djelotvorne vjere, u zajedništvu s našim pastirom koji je prešao na drugu stranu obale. Gospodin ga je pozvao k sebi u Svećeničkoj godini. Nadbiskup će nam sad biti još bliži svojom ljubavlju”.
