Rim – Hrvatska crkva sv. Jeronima
Nedjelja, 10. veljače 2013. u 18 sati
Homilija
uzoritoga gospodina kardinala Maura Piacenze
pročelnika Kongregacije za kler
[Iz 6,1-2a.3-8; Ps 137; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11]
Hvaljen Isus i Marija!
Draga subraćo u episkopatu i prezbiteratu,
predraga braćo i sestre,
zahvaljujem Providnosti koja nas je danas sabrala u ovoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, koja je znak osobite naklonosti koju je Katedra apostola Petra gajila tijekom stoljeća prema vašemu plemenitom narodu, od kojega je uvijek primala ljubav i vjernost. Prihvatio sam vaš poziv da predsjedam ovoj božanskoj liturgiji, kao poseban dar Kraljice apostolâ i Majke hrvatskoga naroda, dok se slavi spomen jednoga od njenih ljubljenih sinova, nasljednika apostola, kardinala Svete Rimske Crkve i mučenika Kristova – blaženoga Alojzija Stepinca.
U netom naviještenome Evanđelju čuli smo uzvik Šimuna Petra: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,8). Koliko je čovjek stasom veći, toliko je dublja njegova svijest o Bogu i njegovu Zakonu; toliko se većim očituje i smisao vlastite nedostojnosti, svijest o posvemašnjemu nerazmjeru pred Otajstvom, poput osjećaja vrtoglavice; one iste vrtoglavice o kojoj nam je svjedočio prorok Izaija u prvome čitanju: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana […]; a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“ (Iz 6,5); iste vrtoglavice koja obuzima i duh Šimuna Petra: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Takav je osjećaj nerazmjernosti pred Otajstvom da čovjek svakoga vremena – na poseban način čovjek današnjice i naše zapadne civilizacije – čim je to moguće, radije odvraća pogled od Neba, kako bi se zatvorio u svijet ostvarivoga, količinskoga, mjerljivoga, umjetnoga. Zapravo, njegov odnos s Otajstvom, s onim Otajstvom koje je izvorište i temelj samoga njegova postojanja, obzor, koji svaka istinska ljudska čežnja pretpostavlja i za kojim čezne, odredište prema kojemu svaki čovjek hodi, duboko je ranjeno te moli, vapi da bude ozdravljeno.
Ali kako je moguće takvo ozdravljenje? Kako se čovjek uopće može otvoriti tomu Otajstvu, kojemu se – kako izgleda – na našemu “naprednom i civiliziranom” Zapadu, uskraćuje bilo kakvo boravište? Kako se može izliječiti odnos čovjeka prema Otajstvu, ako svaki, čak i najmanji tračak svetoga, biva sustavno zamračen, svodeći život u nastajanju na nakupinu stanica, obitelj na kulturalnu nadogradnju, vjernički i moralni odgoj na nasilno nametanje, a bolesnike na puku računicu troškova i prihoda? Kako se može čovjek barem “prisjetiti” Otajstva, dok promatra sebe kao bačenoga u svijet u kojemu se čini da se svaka težnja za duhovnim iscrpljuje u mahnitomu posjedovanju i u kojemu se svaka potraga za značenjem prepušta subjektivnoj prosudbi, zavaravajući se da je, u konačnici, stvoritelj samoga sebe i vlastite sudbine?
Gdje ćemo pronaći snagu da čovjeka izvedemo na otvoreno, na široki prostor onoga što nije ljudsko djelo, već je čovjeku podareno odozgor i govorljiv je znak onoga gore, kako bi čovjeka kroz vrata vjere, dovelo u Božji prostor te ga tako ponovno vratilo jedinomu istinskom obzoru koji je dostojan čovjeka, njegova razuma i njegova srca? Gdje? Tu snagu možemo pronaći samo i uvijek iznova, u onome istom zagrljaju koji je vrelo i smisao samoga našeg života. Da, jer je taj nerazmjer, nečuven i neodrživ, bio “zagrljen” samim Otajstvom, koje je svakomu pojedinačno iznenada reklo: „Ne boj se!“ „Ne boj se, jer ja sam ovdje za tebe i ti si mi drag; ti si dobro za mene; štoviše, ti si mi nužan; ne boj se, jer te volim; volim te toliko da bih za tebe prolio svoju krv do posljednje kapi!”.
Tim nas je zagrljajem tijelo Otajstva, Otajstvo postalo tijelom, zauvijek osvojilo za sebe. I samo će u tome zagrljaju ‘prijatelj’, pa i moderan čovjek, koji izgleda da se oglušio na svaki naravni poziv, moći širom se otvoriti velikomu Božjem nebu. Tako će onaj osjećaj nerazmjera, prvotno nesnošljiv, za njega jednako kao i za nas, biti ispunjen sviješću da je željen, izabran i voljen od vječnosti; od one vječnosti kojoj poznajemo presveto ime – i stoga to ime pjevamo: Isus iz Nazareta, Gospodin i Krist.
U Kristu Odredište našega života, Otajstvo koje je stvorilo svemir i svakoga od nas, dolazi nam ususret i drži nas za ruku i moli nas da ga primimo u barku našega života; u ovaj naš ljudski, nestalan, krhak život. Isus nije imao nikakve potrebe onoga jutra ući u barku Šimuna Petra. Pa ipak, zamolio je njegovu pomoć, zatražio je da ga ugostimo, njega, čije je slave puna sva zemlja (usp. Iz 6,3). Želio je biti potreban naše ljudskosti, Krist Bog, kako bi je izliječio i proslavio iznutra!
Zahvaljujemo Gospodinu za to njegovo beskrajno milosrđe. Dok se svima približava, zapravo preplavljuje svjetlošću naš osobni život i – sasvim neočekivano – čini ga ljupkim, jer je mjesto njegove prisutnosti; nama samima – na nevjerojatan način – čini privlačnim naš život, te tako i čini posvema prihvatljivim život i postojanje svakoga brata i sestre.
Samo će se u tome Kristovu pogledu, u tome Kristovu zagrljaju ljudskoga života, moći utjeloviti tako potrebna nova evangelizacija. Samo će se u milosrdnome Kristovu zagrljaju moći ukorijeniti prizivana obnova klera. Samo u tome Kristovu zagrljaju, svakodnevno doživljenomu poglavito u slavljenoj i štovanoj euharistiji, čak i tijekom godina zarobljeništva; čak i tijekom godina progonstva, posljednjih u ovozemaljskome životu, duh blaženoga Alojzija Stepinca pronalazio je uvijek novu snagu i utjehu.
Unutar pravoga pravcatoga političkog i društvenog razarajućeg vala (‘tzunamija’), najprije nacifašističke, a zatim i komunističke diktature, blaženi se Zagrebački knez odupro zamamnim ponudama moći, plativši osobno za to što je branio čovjeka, njegovo dostojanstvo i njegovu slobodu, bez obzira na pripadnost, do te mjere da je branio i onoga koji mu se maloprije pokazao neprijateljem.
Promatrajući te strašne godine i kako se blaženi Alojzije nije dopustio obeshrabriti pred silama zla, i kako je hrabro podnosio umiranje svojih svećenika; on koji je za svakoga od njih gajio očinsku ‘sućutnu brižnost’; gledajući kako je podnosio laž i nepravdu u montiranim procesima koji su samo potvrđivali njegovu osudu; kako je prihvatio zatočeništvo i progonstvo, udaljen od svoga naroda, moramo se diviti djelovanju milosti u tome ljubljenom sinu Crkve, koji je platio visokom cijenom palmu mučeništva, svjedočeći tako junačku ljubav, uistinu ‘katoličku’ ljubav!
Molimo – za svakoga od nas i za suvremenoga čovjeka – širinu te ljubavi; prihvatimo milosrdni zagrljaj Krista, njega koji nas izabra, koji nas pozva na vjeru; koji nas posveti u istini, u svome imenu, učinivši nas tako sudionicima svoje ljubavi, svoga svećeništva. Molimo od Blažene Djevice Marije, Kraljice apostolâ i Majke svećenikâ, Kraljice mučenikâ i Majke hrvatskoga naroda, da nam podari srce, osvojeno raspetom i uskrslom Ljubavlju; srce koje će uvijek živjeti u pravome Božjem obzorju, oduševljeno svakim čovjekom i spremno platiti vlastitim životom za ljudska i Božja prava.
«In Te Domine speravi, non confundar in aeternum!» Amen.
