BENEDIKTINCI I ISUSOVCI
KOMPARATIVNA ANALIZA DVIJU DUHOVNOSTI
Mihály Szentmártoni S.J.
Nalazimo se u kolijevci benediktinskog reda i u središtu benediktinske duhovnosti. Htjeli bismo promotriti neke karakteristike te duhovnosti i njezinu poruku za sve nas. Velike karizme i duhovnosti u Crkvi, naime, ne daju se samo uskoj grupi pripadnika dotičnog reda, nego svima. Mi ćemo, međutim, benediktinsku duhovnost promatrati očima jednog isusovca, pa ćemo se pitati, koje su sličnosti i razlike između tih dviju duhovnosti.
Polazište nam je glasovito benediktinsko geslo: „Ora et labora – Moli i radi!“. Mislim da je isusovačko geslo isto to, samo u obrnutom redu: „Labora et ora – radi i moli!“ Ovo geslo daje nam okvir za promatranje triju stvarnosti: molitva, rad i mistika.
MOLITVA
Molitva benediktinca = bogoslužje
Pokušat ću prikazati bit benediktinske molitve putem malog primjera.
Pita učenik učitelja: „Što mogu učiniti, da susretnem Boga?“
Učitelj odgovara protupitanjem: „Što možeš učiniti, da svane sunce?“
Učenik pomalo iritiran pita dalje: „Pa čemu onda sve ove metode molitve koje nas učiš?“
Učitelj odgovara: „Da budeš siguran da si tamo, kad izlazi sunce!“
Mislim da ovaj mali primjer dobro rasvjetljuje jednu karakteristiku benediktinske molitve: Molitva benediktinca je slavljenje Boga, bogoslužje.
Ritam benediktinskog života određen je ritmom molitve. Benediktinci žive u samostanima i njihove kuće se redovito nalaze u prekrasnom prirodnom okruženju, na brdu, kao Montecassino, na brijegu, kao Pannonhalma u Madžarskoj. Walter Nigg u svojoj knjizi Tajna redovnika napominje kako je divno mjesto našao sveti Benedikt za svoje prve redovnike. Kod benediktinaca molitva je životni stil, koji određuje ostale ritmove. To čini benediktinca smirenim. A molitvi se „povlači“ iz kaotičnog svijeta. Kod benediktinca i rad se smiruje u molitvi.
Trajna poruka benediktinske molitve jest da Časoslov nije privatna molitva, nego bogoslužje, kao što to sugerira i latinski naziv: Officium Divinum, poput Svete Mise. Svi su zapravo Sakramenti liturgijski čini, tako npr. i Sveta Ispovijed. To znači da ima svoj red, svoje mjesto, svoju liturgijsku odjeću. Ovakvo gledanje na liturgiju podsjeća nas na nekoliko istina. Bogoslužje nikad nije privatna stvar, nego klanjanje Božjeg naroda pred Božanskim Veličanstvom. To vrijedi i za Časoslov: on je uvijek službena molitva Božjeg naroda. Prema tome nisu najvažnije riječi, razumijevanje njihovog značenja, nego je bitno vrijeme koje se posvećuje Bogu. Časoslov se može moliti, bolje rečeno pjevati na bilo kojem jeziku, kao što se nekad u samostanima pjevalo na latinskom, bez osnovnog razumijevanja značenja riječi. Zbog toga su se časovi produžili kako bi se što više vremena posvetilo Bogu. Ne moli samo razum, nego i srce i duša i čuvstva i tijelo, ukratko, čitav čovjek. Zbog toga treba „biti tamo“. Ne prati molitva čovjeka, benediktinac ne nosi sa sobom svoj Časoslov, nego ide u crkvu, na kor i „tamo“ moli, tamo je prisutan svom Bogu.
„Ništa se ne smije staviti ispred zajedničke molitve“ – utvrđuju Pravila. Od momenta kad je osnovao samostan, Sveti Benedikt je spoznao važnost liturgijskog slavlja i smatrao to važnijim od svake druge aktivnosti. Kad u određenom času začuje se znak zvona koji poziva na molitvu, treba sve ostaviti i žurno krenuti, uz dužnu ozbiljnost kako ne bi uzela maha površnost. Benediktove liturgijske propise vodila je želja da molitva pruži mistični doživljaj.
U središtu benediktinske molitve stoji dakle slava Božja. Stoga Sveti Benedikt upozorava svoje redovnike, da promisle kako se treba ponašati u prisutnosti Boga i Anđela. Tako trebaju stajati u koru za vrijeme molitve, da im glas bude izražaj duše. Treba se postaviti u prisutnost Božju za vrijeme pjevanja psalama pa to garantira da ono ne postane monotono i dosadno, premda se često preko dana ponavlja.
Veliki reformator benediktinske duhovnosti Blaženi Columba Marmion postavio je i molitvu u nove perspektive do te mjere da na prvi pogled mogu zvučati sablažnjivo: „molitva je rasipanje vremena“. Današnji čovjek nema vremena, uvijek juri, misli da je vrijeme novac, što ga treba dobro uložiti. Nasuprot tome, molitva, osobito razmatranje zapravo je „beskorisno trošenje vremena“. Sam Don Marmion je volio molitvu, posvetio puno vremena koru, Božanskom Čaoslovu i smatrao ga je bogomdanim trezorom, iz kojeg možemo naučiti tajne Božje svetosti i bogatstvo Kristovog otajstva.
Molitva isusovca = izvor snage
Molitveni stil isusovca također bih prikazao putem jednog malog primjera.
Kralj je jednom pohodio jednog glasovitog, vrlo učenog redovnika, oca Paulinusa, da ga pita za savjet u nekoj važnoj stvari Kad je ušao u ćeliju svetog redovnika, oduševljeno je stajao pred debelim folijama:
„Divim ti se, oče Paulinus, da si neizmjernu božansku mudrost uspio tako veličanstveno napisati u svojim knjigama. Koliko li samo snage izvire iz ovih knjiga na čitav svijet.“
Redovnik je sa smiješkom odgovorio:
„Varaš se, moj gospodaru. Dođi sa mnom i pokazat ću ti odakle izvire snaga na svijet.“
Vodio ga je kroz dvorane i dvorišta dok su konačno stigli do štale. Ušli su u štalu, gdje je među lijepo zbrinutim životinjama jedan jedini brat redovnik radio.
„Promatraj konjušara!“
Kralj je vidio, da brat usred svog posla povremeno zastaje, sklopi ruke, moli, pa nastavlja svoj posao.
„Vidiš, gospodaru moj, iz ovih sklopljenih ruku izvire snaga u svijet, ne iz mojih knjiga!“
Mislim da ovaj mali primjer dobro odražava jedan vid isusovačke molitve. Za isusovca molitva je izvor snage, a ne bogoslužje. Mogli bismo i ovako reći: molitva je startna točka, odakle isusovac kreće u daljnje pothvate, trampolin, s kojeg skače u nove avanture.
Stil isusovačkog života određen je djelovanjem. „Labora et ora!“ Mi nemamo samostane, nego živimo u rezidencijama, kamo „dolazimo kući“ između dva puta. Isusovci žive u gradovima, njihove rezidencije često liče na ostale kuće, nema klaustra, postoje samo stanovi. Ritam isusovačkog života ne određuje molitva, nego rad, stoga nema zajedničkog Časoslova, nego svećenici mole Brevijar sami, kad im je zgodno, kad im posao to dopušta. To čini isusovca nemirnim. On se i u molitvi sprema na juriš u kaotičan vanjski svijet. Kod isusovca i molitva postaje rad, posao. On na neki način „odradi“ svoju molitvu.
Vjerujem, da ova dva stila molitve nisu isključivi. Mislim da bi se ova dva stila mogla spojiti upravo u pristupu Časoslovu. Kod benediktinaca Časoslov je bogoslužje, kod isusovaca molitva. Ali se na dubljoj razini susreću.
1. Časoslov, bilo pjevan u koru bilo recitiran privatno, jest bogoštovlje i jest izvor snage. Časoslov je:
– klanjanje: Himni, Tebe Boga hvalimo, općenito vrijeme provedeno pred Bogom, pa stoga već na početku molimo «Očisti mi Gospodine usta, da mogu dostojno hvaliti Tvoje ime…»
– slavljenje: Psalmi su pohvala Božje veličine, dobrote, nježnosti, pravednost, vjernosti, ljubavi…Oni su izražaj osnovnih ljudskih iskustava, prikladni za svako duševno raspoloženje pa nam pomažu da preko njih slavimo Boga
– prošnja: zazivi su molitve za potrebe sveopće Crkve, za ljude i različitim poteškoćama, za bolesne, za umiruće, za duše u čistilištu (sjeti se preminule braće)
– kajanje: Povečerje počinje ispitom savjesti, ali i u drugim psalmima ima elemenata kajanja.
2. Časoslov je službena molitva Crkve: u nama se moli Crkva.
– Duhovna moć Crkve. Iste psalme, himne i zazive moli svaki dan Papa, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, a u zadnje vrijeme sve više vjernika. Časoslov je po tome duhovna garancija jedinstva Crkve. To je armija molitelja, duhovna moć. Korisno je imati «mističnu dušu» da se to shvati.
– Odgovornost za druge. Korisno je i to promisliti, da mi molimo za potrebe drugih bez da znamo tko su ti ljudi, ali kad se mi nalazimo u nekoj potrebi, toliko tisuća moli za nas. Može nam pomoći za novi pristup moljenju Časoslova upravo ova potreba drugih: tko zna tko u svijetu očekuje moju molitvu. Ova nam misao može biti poticaj kad nam je teško moliti časoslov, jer smo umorni, pospani, kad na se «ne moli». Sjetimo se tada: netko treba moju molitvu.
3. Časoslov je obaveza, dužnost.
Nemojmo se bojati riječi «obaveza», jer to ni najmanje ne umanjuje vrijednost molitve. Nažalost, u mentalitetu mnogih suvremenika riječ «dužnost» je poprimila negativan prizvuk, kao da bi bilo nešto nedostojno da čovjek moli iz dužnosti, da obdržava dnevni red iz dužnosti, da bude točan iz dužnosti… Biti vjeran svojim dužnostima, preuzetim obavezama, jest izražaj osobne zrelosti. Dnevno moljenje Časoslova je naša dužnost, pa ako u tome ustrajemo vjerno, imat ćemo zasluge vjernosti zadanoj riječi, preuzetoj dužnosti.
Pitanja za dijecezanskoga svećenika:
1. Što je za mene Časoslov: bogoslužje, izvor snage, ili jedno i drugo istovremeno?
2. Kako molim Časoslov kad sam sam: ugodno sjedeći u fotelji, u molitvenom stavu, u sobi, u kapelici?
3. Što mi je učiniti da mi moljenje Časoslova bude „mistično iskustvo“?
RAD
Benediktinac radi
Pristup radu benediktinaca možemo razumjeti iz povijesne perspektive. Benediktinski rad je graditeljski rad. Već spomenuti Walter Nigg ovako pripovijeda zavrzlame oko gradnje prvog benediktinskog samostana.
Benedikt se na svom putu iz Rima prema Napulju zaustavio kod jednog zapuštenog hrama Jupitera, kako bi na tom mjestu sagradio kršćanski samostan. Zadivljuje kakvo je lijepo mjesto odabrao Benedikt za novi samostan. U tome je očito odstupio od istočne tradicije prema kojoj su se samostani gradili na napuštenim mjestima. Neiskusni redovnici stajali su pred ogromnim izazovima pri gradnji. Jedan od zidova se srušio i pokopao jednog radnika, koga je Benedikt čudesno oživio. Drugom zgodom je jedna alatka pala u vodu koju je Benedikt roneći pronašao i izvadio. Ovom zgodom je Benedikt ovako tješio nespretnog redovnika: „Idi raditi i nemoj se žalostiti.“
Na prvi pogled beznačajna rečenica, ali je puna tipično benediktinskog stava prema radu. Benedikt ne gubi vrijeme na beskorisne prijekore, nego potiče na daljnji rad. Tu se skriva tajna benediktinske duhovnosti rada: usredotočenost na konkretan posao. Benediktinska duhovnost ne zaustavlja se na samoanalizi, nego s velikom smirenošću nastavlja konkretni posao. S ovom koncentracijom je postao Montecassino pozitivno žarište za obnovu dekadentnog srednjeg vijeka.
Kad benediktinac govori o „radu“, onda misli na konkretan rad. Benediktinac radi u biblioteci, u vrtu, na njivi, u štali itd. Sveti Benedikt je osnivatelj reda koji gradi. Sveti Benedikt je graditelj. Počinje svoje djelovanje gradnjom samostana. To stvara povjerenje u ljudima. Benediktince nije trebalo izgoniti niotkud, niti ukinuti red, kao što se dogodilo s isusovcima.
Drugi zahtjev benediktinske duhovnosti pokraj molitve je rad: „Ora et labora!“. Lijenost je neprijatelj duha“ – opominje Sveti Benedikt početnike u redovničkom životu. Ovo se odnosi kako na tjelesno, tako na duhovno zanimanje Tjelesno zanimanje obuhvaća sav onaj rad koji je na korist samostanu, u crkvi u mlinu, u vrtu, u radionici. Sve ove poslove i radionice trebalo je smjestiti unutar zidina samostana, pa na taj način samostani su postali uzori zanatlijskog rada.
Benedikt je prepoznao unutarnju vrijednost rada i nije ga smatrao samo sredstvom askeze. S ovim je učinio revolucionarni preokret u shvaćanju manualnog rada, koji je u prijašnjim vremenima bio prezren kao nedostojno slobodnog čovjeka, nego je bilo prokletstvo robova i slugu. Isto tako nije smatrao rad izvorom bogaćenja, nego samo toliko da se zadovolji potrebama samostana. Ideal je bio da samostan bude samodostatan ekonomski. Imao je pred sobom ideal života što ga karakterizira jednostavnost, ali ne mukotrpna mizerija.
Intelektualni rad se u prvom redu odnosio na čitanje. U vremenu kad sposobnost pisanja i čitanja nije bilo po sebi razumljivo i bio je privilegij samo nekolicine, s ovakvim radom benediktinska kultura je stvorila jedan viši duhovni nivo. Svakodnevno čitanje Svetog Pisma pomoglo je da sve više redovnika nauči čitati. Čitanje se nadalje proširilo na djela pustinjskih otaca kao i na živote svetaca. Za vrijeme Benedikta ne govori se još o čitanju profanih autora, no kratko nakon njegove smrti benediktinci su se dali na prepisivanje i klasičnih djela pa su tako postali kultivatori klasične kulture. Također su se istakli na području religiozne umjetnosti.
Isusovac djeluje
Kad isusovac govori o radu, on misli na djelovanje. Isusovac radi za nekoga i to većinom znači intelektualni rad. Isusovci se ne bave ručnim radom, ne rade u vrtu ili na njivi, već pišu knjige, propovijedaju, daju duhovne vježbe, naučavaju, itd., dakle redom intelektualni rad. Nadalje, posao isusovca nije unutar samostanskih zidina, nego je uvijek izvan: isusovac je čovjek na putu.
Sveti Ignacije je utemeljitelj osvajač. Veliko razmatranje Knjige Duhovnih Vježbi o Pozivu Krista Kralja koji skuplja pristaše za svoj osvajački pohod, središnja je poruka duhovnih vježba i isusovačke duhovnosti. Sveti Ignacije kao prvoga na osvajanje svijeta šalje Svetog Franju Ksaverskog, koji sam kreće da osvoji za Krista Indiju, Japan, Kinu, sve što se može osvojiti. Osvajač uvijek pobuđuje u ljudima sumnju i obrambeni stav. Nije stoga slučajno, da su isusovce često izgonili iz država i kraljevstava, da bi na kraju sama crkvena vlast smatrala prikladnim da ih ukine.
Sveti Franjo Ksaverski (1506-1552) je najtipičniji predstavnik isusovačke osvajačke duhovnosti. Njega se nazivalo: misionar, evangelizator, apostol, duhovni vođa, pustolov, istraživač, administrator, poglavar, itd. Franjo je proveo 11 godina izvan Europe otkad se ukrcao na brod u Lisabonu do smrti na osamljenom otoku Sancian-u. U to vrijeme proveo je tri godine i sedam mjeseci na moru, prešavši 80.000 kilometara, što znači dnevno 60 kilometara. Ako se tome dodaju sve one zemlje koje je posjetio u ovo relativno kratko vrijeme, shvatit ćemo divovsko ostvarenje ovog velikog isusovca.
Svetog Franju Ksaverskog obično se uspoređuje sa Svetim Pavlom. Međutim, ne povezuje ih u prvom redu nevjerojatno mnogo apostolskih putovanja i napora, nego pitanje: „Gospodine, što želiš, da činim?“ To je pitanje koje Savao upućuje Isusu na putu za Damask. Ovo pitanje je zapravo osnovno pitanje ignacijanske duhovnosti. (Potrebno je razlikovati ignacijansku od isusovačke duhovnosti: svatko se može prepoznati u ignacijanskoj duhovnosti, ali treba biti isusovac da se živi isusovačka duhovnost). U Knjizi Duhovnih Vježba, veliki ispit savjesti završava molitvenim razgovorom s raspetim Kristom i usredotočuje se na tri pitanja: „Što sam učinio za Krista? Što činim za Krista? Što treba da činim za Krista?“.
Pitanja za dijecezanskog svećenika
1. Kako se izmjenjuje ritam rada i molitve u mom svagdanjem životu?
2. Znam li prekinuti svoje poslove i podići dušu i srce Bogu?
3. Kako se u mojoj svećeničkoj službi spaja dimenzija graditelja (izgrađivanje vjernika, župe, zgrade) i dimenzija osvajatelja (pohod vjernicima, briga za vjernike udaljenih od crkve)?
MISTIKA
Benediktinska mistika = vertikalna
Walter Nigg ovako rekonstruira mistično iskustvo Benedikta. „Njegova proročka sposobnost pretpostavlja mistično iskustvo, ali Benedikt nije nikad govorio o svojoj mističnoj karizmi. No za jednu epizodu znamo. Jedne noći dok su braća još spavala, ustao je sa svog kreveta i prišao prozoru. Dok je gledao kroz prozor, iznenada je ugledao svjetlo koje je dolazilo odozgo. Svjetlo je bilo tako jako da je pretvorio noć u dan. Bilo je nešto čudesno u ovom viđenju, kako je kasnije sam pripovijedao, kao da je sav svijet bio zagrljen tim jednim svjetlom“.
Mistično iskustvo Benedikta bilo je, dakle, vertikalno. Svjetlo je dolazilo odozgo i zagrlilo ga je. Bili su samo njih dvojica: On i onaj Drugi odozgor, koji mu se nasmiješio. Benediktinska mistika iznutra, poput kvasca je oplemenjivala Europu i na taj način preobražavala duše ljudi. Povijest, duh, duhovnost i kultura Europe bili bi nezamislivi bez benediktinaca.
Benediktinsku duhovnost karakterizira određena smirenost i stabilnost. Ova smirenost dobiva svoju snagu iz Regule Svetog Benedikta, koja kaže da ne smijemo staviti ništa ispred Krista. Benediktinac ne daje „nešto“ Bogu, nego svega sebe. Benediktinac se obavezuje na stabilnost, ne postaje nikad pustolov. Prevladava vertikalna ispred horizontalne dimenzije u duhovnosti. Benediktinac ne želi u prvom redu ljude dovesti k Bogu, nego obratno, nastoji Boga dovesti u život ljudi.
Druga jedna zanimljiva karakteristika benediktinske duhovnosti jest neobična sposobnost za obnovu. U tijeku povijesti Red je više puta došao u krizu, počevši od vremena samoga Svetog Benedikta, koga su njegovi monasi htjeli otrovati, ali je benediktinski red znao uvijek nanovo pronaći svoj identitet, uvijek su se naši veliki reformatori koji su uspostavili izvorni benediktinski duh.
Ignacijanska mistika = horizontalna
Mistično iskustvo svetog Ignacija Loyolskog je horizontalna mistika: usmjerena na poslanje. Na putu za Rim, za vrijeme posljednjeg odmora Ignacije je ušao u malu, zapuštenu crkvu La Storta, gdje je još jednom preporučio svoju uznemirenu dušu i svoj plan Božanskom Učitelju. I tu je imao mistično iskustvo. Diego Laynez, jedan od prvih drugova Ignacija ovako izvješćuje o tome: „Otac Ignacije je ovako opisao svoje iskustvo: Čuo sam riječi: U Rimu bit ću vam milostiv. Budući da nije odmah shvatio smisao ovih riječi, mislio je da će nas u Rimu razapeti.“
Ignacijeva mistika je, dakle, horizontalna, usmjerena na poslanje. Ova mistika je uznemirila dušu Europe i na taj način nastojala dovesti ljude do Boga. Isusovci su svugdje i pod svaku cijenu nastojali obratiti ljude. Sjetimo se samo pučkih misija, duhovnih vježbi: osnovni im je cilj uvijek bio obraćenje ljudi.
Sažeti izražaj isusovačke duhovnosti jest Suscipe, Molitva predanja. Ako analiziramo ovu molitvu, možemo uočiti, da ona na neki način raščlanjuje osobu: ne prikazuje jednostavno sebe samoga, nego prikazuje razum, slobodu, volju i sve što ima. Ovakav pristup odaje određenu unutarnju napetost. Stvarno, ima nešto nemirnog u svakom isusovcu. Imao je taj nemir veličanstvene plodove: veliki misionari koji su bili spremni ići do nakraj svijeta, u prašume i u neprijateljske krajeve kako bi uz nadljudske napore obraćali ljude. Ovaj nemir je poticao engleske isusovce da se potajno vrate u Englesku uz jasnu spoznaju da ih tamo čekaju mučenja i okrutna smrt. Kao mladi novaci s potresnim oduševljenjem smo čitali živote kanadskih mučenika, kojima su urođenici odrezali jezik, iščupali srce. Družba Isusova ima relativno najviše mučenika, jer smo uvijek bili izloženi u prvom planu, tamo gdje se ginulo, ali imamo relativno malo mistika. Ali se ovaj nemir očitovao ne samo u vanjskom fizičkom prostoru, nego i na području duha. Isusovci su stvorili veličanstvena djela znanosti, filozofije, umjetnosti, ali su znali i uznemiriti crkveno učiteljstvo svojim revolucionarnim idejama: sjetimo se samo Teilharda de Chardin-a.
Benedikt i Ignacije. Dvije duhovnosti, koje na prvi pogled idu paralelnim putovima. Ali one se ipak susreću u zajedničkoj vjeri da Duh Sveti djeluje i u jednom i u drugom Redu. Ove dvije duhovnosti su komplementarne za evangelizaciju svijeta. Želimo li sada promisliti neke konkretne primjene za duhovnost dijecezanskog svećenika, onda bismo mogli ovako reći: svaki svećenik je pomalo i benediktinac i isusovac. On u svojoj osobi mora znati ostvariti sklad:
Na području molitve: njegova molitva mora biti istovremeno bogoslužje i izvor snage;
Na području rada: on mora znati istovremeno tiho izgrađivati ljude i tražiti nove putove evangelizacije;
Na području mistike: on mora istovremeno crpsti svjetlo s visine i hrabrost za apostolske pothvate.
Neka nas ova dva sveta zaštitnika, Benedikt i Ignacije vode na tom putu.
Montecassino, 15. studenog 2014.
