PROPOVIJED U HRVATSKOJ CRKVI SVETOGA JERONIMA NA SV. MISI ZADUŠNICI PRIGODOM 90. OBLJETNICE ROĐENJA NADBISKUPA MSGR. JOSIPA UHAČA

(Brseč. 20. srpnja 1924.-Rim, 18. siječnja 1998.)

Rim, 6. travnja 2014. nedjelja, 18.00 sati

Jure Bogdan

18. siječnja 1998. godine, u rimskoj sveučilišnoj klinici Agostino Gemelli, u ranim jutarnjim satima preminuo je tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, nadbiskup Josip Uhač. Istoga dana u 12.00 sati, u sklopu molitve anđeoskog pozdravljenja na trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao Drugi, pred okupljenim mnoštvom, nakon što je najavio kardinalski konzistorij i kreiranje novih kardinala 21. veljače te godine,  obznanio  je i imena novih kardinala. Na kraju govora papa je rekao da je  htio msgr. Josipa Uhača kreirati kardinalom ali ga je te iste noći Gospodin pozvao k sebi. Vijest o smrti hrvatskoga nadbiskupa Uhača obišla je svijet. Državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano slavio je sprovodnu sv. misu s tijelom pokojnika u bazilici sv. Petra u Vatikanu 20. siječnja. Istoga dana tijelo pok. nadbiskupa prevezeno je u Hrvatsku crkvu sv. Jeronima. Sutra dan (21. siječnja) u večernjim satima, rektor Zavoda i crkve služio je sv. misu za pokojnika. Hrvatska rimska zajednica oprostila se od njenoga istaknutog člana. Bio je to njegov pozdrav s Rimom i povratak u Domovinu  Hrvatsku, koju je silno volio, s kojom je trpio i za koju je puno radio. Nakon molitvenoga spomena u Riječkoj prvostolnici što ga je predvodio kardinal Franjo Kuharić i oproštaja s rodnom nadbiskupijom, nadbiskup metropolit riječko-senjski Anton Tamarut služio je sv. misu u župnoj crkvi sv. Jurja u Brseču, uz prisustvo rodbine, brojnih župljana i vjernika Brseštine. Potom je tijelo „namjeravanoga kardinala” nadbiskupa Uhača, položeno u grobnicu u župnoj crkvi gdje čeka ponovni Kristov dolazak, kada će na kraju ljudske povijesti doći u slavi „suditi žive i mrtve”.

Radosni smo što večeras, na V. korizmenu nedjelju, u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima možemo pozdraviti članove Udruge Jenio Sisolski i sve članove  župnoga zbora sv. Jurja iz Brseča rodnoga mjesta nadbiskupa Uhača; isto tako i hodočasnike koji su došli iz Domovine u organizaciji Policijske akademije iz Zagreba zajedno s njihovim, kapelanom fra Franom Mucićem, kao i sve Vas koji ste se večeras okupili  na službu Božju u našoj crkvi sv. Jeronima.

U današnjem evanđelju Isus uskrišuje Lazara od mrtvih. On je gospodar života i smrti. Dominira i nad smrću. Zvuči nevjerojatno ali je duboko istinito. I sam će treći dan nakon vlastitoga Velikoga Petka, iskustva križa, boli, patnje, napuštenosti, umiranja, smrti, grobne tame, uskrsnuti od mrtvih. To je temelj vjere naše. To je razlog kršćanske nade u sretnu vječnost u nebu.

U svijetlu događaja iz današnjeg Evanđelja i događaja iz Isusova života, razmišljamo o životu nadbiskupa Josipa Uhača. On je čvrsto vjerovao, od vjere je živio, promicanju vjere – širenju kraljevstva Božjega u neumrlim dušama posvetio je sav svoj život.

Sin Antona Uhača i Marije Uhač rodio se prije devedeset godina, 20. srpnja 1924. u Brseču, danas u riječkoj nadbiskupiji. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu (1930.-1935.). Gimnazijsko školovanje započeo je u Riječkome sjemeništu i nastavio u Veneciji. Filozofsko-teološki studij završio je u Gorici (1943-1945) i Rimu (1945-1949). Za svećenika Riječke biskupije zaređen je u Rimu 16. travnja 1949. godine.

Josip Uhač je  11. srpnja 1949. napisao na latinskome jeziku molbu kardinalu Fumasoni Biondi-ju protektoru zavoda sv. Jeronima[1] da ga primi u Zavod. U molbi, nakon iznesenih uobičajenih biografskih podataka  i opisa gdje je sve pohađao škole, od osnovne u rodnome Brseču do svećeničkog ređenja u Rimu, on obrazlaže svoje pravo biti pitomcem Zavoda sv. Jeronima ovim riječima: “Infrascriptus est natione Croata ex dioecesi Fluminensi, „Niže potpisani je hrvatske narodnosti iz Riječke biskupije….”[2]. Ne zaboravimo! Između dva svjetska rata njegov rodni kraj je pripadao Italiji. U Zavod je stigao 4. listopada 1949[3]. Od uspostave Zavoda sv. Jeronima u sadašnjem ustrojstvu, 1. kolovoza 1901. godine[4] što je učinio Leon XIII. apostolskim Breveom „Slavorum Gentem”, Josip Uhač je 106. pitomac ovoga Zavoda[5].

Kao član Zavoda sv. Jeronima nastavio je studij na Bogoslovnome fakultetu Lateranskoga Ateneja, danas sveučilišta. Doktorsku tezu iz teologije branio je 30. lipnja 1951. godine.

O Uhačevom studentskome boravku u Zavodu od 1949. do 1951. gotovo da i nema posebnih vijesti u Zavodskome arhivu. U Popisu studenata Croaticuma rektor Juraj Magjerec je napisao da je primljen u Papinsku crkvenu akademiju[6].

 Niti dvije godine provedene u Zavodu, Uhaču su pomogle da još bolje upozna složeno stanje, od komunističkih vlasti,  progonjene Crkve u Domovini. Vrijeme je to kad u sjeni Crkve sv. Jeronima djeluje nepolitička i isključivo dobrotvorna crkvena ustanova Bratovština sv. Jeronima. Predsjednik joj je bio rektor Zavoda Juraj Magjerec a tajnik profesor crkvene povijesti i istaknuti znanstveni radnik vrhbosanski svećenik Krunoslav Draganović kojega posljednjih tjedana u nekim hrvatskim tiskovinama nepravedno prozivaju i ocrnjuju, što odbacujemo kao  notorne laži i grube podvale. Tisuće ratnih i poratnih stradalnika s područja bivše jugoslavenske države obraćalo se za pomoć i zaštitu hrvatskoj Bratovštini sv. Jeronima u Rimu[7].

Odlaskom iz Zavoda na župu i uskoro u Papinsku crkvenu akademiju, Josip Uhač će cijeli život ostati živo povezan sa Zavodom, svim njegovim rektorima i ostalim poglavarima,  sve do smrti. Kao pitomac crkvene akademije od 1952 – do 1954 u kojoj se pripremaju mladi svećenici za diplomatsku službu Svete Stolice, Uhač je doktorirao crkveno pravo na Lateranskome sveučilištu[8].

Kao mladi diplomat Svete Stolice službovao je u Panami, Egiptu, Saveznoj Republici Njemačkoj i Španjolskoj. Naslovnim nadbiskupom Tharosa i pro-Nuncijem u Pakistanu postao je 23. lipnja 1970.  Posvećen je za biskupa u Rijeci, u katedrali sv. Vida, 5. rujna 1970.

Nakon službe u Pakistanu bio je pronuncijem u Kamerunu i u Gabonu, Apostolskim delegatom u Ekvatorijalnoj Gvineji, Apostolskim pronuncijem u Zairu. „Posjedovao je iskustvo misijskih područja s tri kontinenta: afričkog, azijskog i latinsko-američkog. Poznavao je ustrojstvo i način djelovanja Svete Stolice i Rimske Kurije. Imao je odličnu teološku formaciju, duboku duhovnost i srce pravoga pastira, s posebno naglašenom brigom za formaciju budućih svećenika i za pronalaženje dobrih i pogodnih kandidata za biskupe”.  – zapisao je o nadbiskupu Uhaču prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda Josef Tomko[9].

Providnost je htjela da se na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošloga stoljeća nađe u Bonnu. Nuncijem u Saveznoj Republici Njemačkoj imenovao ga je Ivan Pavao II. 3. kolovoza 1984. Bio je svjedok ujedinjenja i prvi je nuncij Ujedinjene Njemačke. Tada i kasnije iz Rima imao je mogućnost osobno razgovarati s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Više puta je intervenirao kod njega za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kada jednoga dana arhivi budu dostupni još bolje će se vidjeti kolike su mu zasluge kod Svete Stolice i Njemačke u međunarodnome priznanju Republike Hrvatske samostalnom državom, i uopće u zauzimanju za dobro hrvatskoga naroda.  Tajnikom Kongregacije za evangelizaciju naroda imenovan je 21. lipnja 1991. godine.

Preminuo je u rimskoj klinici Gemelli, na dan kad ga je papa Ivan Pavao II. htio proglasiti budućim kardinalom, 18. siječnja 1998[10]. „Namjeravano njegovo imenovanje za kardinala uoči same smrti dokaz je da je Crkva htjela odati priznanje svome vjernome službeniku i povjeriti mu još odgovorniju službu na razini sveopće Crkve u Rimskoj Kuriji. Božja je providnost, međutim, odlučila pozvati  svoga vjernog slugu u blaženstvo i nebesku radost, gdje ga čeka prava i najveća nagrada, ‘merces nimia Dominus’, sam Gospodin Bog” ocijenio je nadbiskup metropolit Ivan Devčić[11]. Prigodom 80. obljetnice rođenja Josipa Uhača riječka nadbiskupija organizirala je o njemu znanstveni skup u rujnu 2004. godine i o tome su objavili vrlo zanimljivu knjigu.

“Njegov mladenački san, da se nakon studija vrati u svoju biskupiju i pastoralnim djelovanjem bude uz svoj narod, Božja providnost je usmjerila drugim putem. Na tom je putu nadbiskup Uhač, uvijek predan volji Božjoj i odan svojoj Katoličkoj Crkvi, izvršio poslanje i na dobrobit naše domovinske Crkve i svoga hrvatskoga naroda. Zato ga se spominjemo s osjećajima zahvalnosti” – rekao je o njemu nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić[12].

“Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Iv 11, 25-26) kaže Isus Marti u današnjem evanđelju. Svi koji su poznavali Josipa Uhača o njemu svjedoče da je u svim razdobljima svoga života, čvrsto vjerovao u Isusa, da je on Sin Božji. Ostavio nam je divni primjer vjere i nasljedovanja Isusa. Od njega imamo što i svi možemo puno naučiti.

Radosni smo da je Božja providnost dala Hrvatskome narodu u presudnim vremenima Josipa Uhača, čovjeka Crkve, širokih obzorja, duboko ukorjenjena u svoj dom i rod. Radosni smo što je Papinski hrvatski Zavod svetog Jeronima dao svoj doprinos u svećeničkoj formaciji Josipa Uhača. Večerašnja kratka riječ o njemu je samo fragmentarni dio – pogled u njegov ljudski, svećenički, biskupski i diplomatski lik. Kad svi arhivi budu dostupni  vjerujemo da će tek tada zasjati u punome svijetlu vrline tihog, samozatajnog čovjeka, radosnog svećenika pravog duhovnika u Gospodnjm vinogradu, pastira, Josipa Uhača.