Na Uskrsnu nedjelju 31. ožujka 2013. godine preminuo je u svećeničkome domu u Rijeci msgr. prof. dr. Josip Manjgotić, umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije. Pokopan je u Gradu Grobniku 2. travnja 2013. godine.
Sin Stjepana Manjgotića i Josipe rođ. Kundić, rodio se 2. rujna 1940. u Grobniku. Kršten je u rodnome mjestu 8. rujna 1940. godine u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova. Osnovnu školu pohađao je u Grobniku. Gimnaziju je započeo u Pazinskom sjemeništu i završio tri razreda, a potom se vratio u Rijeku (po naredbi građanskih vlasti) da bi završio četvrti. Peti razred nastavio je u Pazinskoj klasičnoj gimnaziji gdje je i maturirao u školskoj godini 1958./59. Na jesen 1959. godine upisao je Bogosloviju u Pazinu (Riječka je bila zatvorena, na montiranom sudskome procesu). Vojni rok od dvije godine (JNA) služio je na Visu (1960.-1962.).
Za svećenika Senjske i Modruške biskupije zaređen je u Rijeci u katedrali sv. Vida, 19. srpnja 1964. Rezidencijalni biskup msgr. Viktor Burić napisao je molbu kardinalu protektoru Zavoda sv. Jeronima u Rimu Paolu Marella 27. rujna 1964., da primi u Zavod Josipa Manjgotića. U Zavodu sv. Jeronima Manjgotić je boravio 1964.-1969. Bile su to godine održavanja II. vatikanskoga Sabora i potom godine saborske obnove. Manjgotić je studirao kanonsko pravo na Papinskome sveučilištu Gregoriana. Doktorirao je 17. lipnja 1970. s tezom Relatio ius inter et libertatem matrimonium contrahendi. Moderator radnje bio mu je poznati profesor i crkveni pravnik Urbano Navarrete Cortés, kasnije kardinal. Na Papinskome lateranskom sveučilištu je magistrirao teologiju 25. veljače 1969. Za vrijeme studija u Rimu, ljetne praznike je koristio za učenje stranih jezika. Nakon povratka sa studija vršio je službu ekonoma u Riječkome bogoslovnom sjemeništu (1969.-1970.). Bio je župnikom u Bakru (1970.-1976.). Koncem 1976. godine po odredbi ordinarija msgr. Josipa Pavlišića dolazi u Nadbiskupski Ordinarijat u Rijeci, kako bi se više posvetio radu na rješavanju ženidbenih parnica. U to vrijeme pastoralno pomaže oboljelom župniku u Voloskom, te također u župi sv. Bartola u Cerniku. Krajem 1977. odlazi na Sušak na ispomoć bolesnome župniku dr. Ljumomiru Kučanu, kojega nakon njegove smrti u travnju 1978. nasljeđuje u župi sv. Ćirila i Metoda (1978.-2010.). Kao župnik razvio je raznoliku pastoralnu djelatnost. Ondje je počeo s izgradnjom novog župnog stana u vrtu sestara svetog Križa. Kuća je dovršena i useljena 1990. godine. Od 1970. je profesor crkvenoga prava na riječkoj teologiji i crkveni pravnik na Interdijecezanskom ženidbenom sudu u Riječkoj nadbiskupiji. Osim službe profesora i župnika bio je dekan Prvostolnog dekanata kroz osam godina, zatim Predsjednik Poslovnog odbora Prezbiterijskog vijeća, član Vijeća za obitelj i član Pravne komisije pri Biskupskoj konferenciji. Više od dvadeset godina Sudski je vikar (official), a potom branitelj ženidbenog veza pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu Prvog stupnja. Svoje pismene radove je objavljivao u “Svescima”, “Bogoslovskoj smotri”, “Zvonima”i drugdje. Nekoliko godina je uređivao i župni listić “Podsjetnik”. U mirovinu je otišao 2010. godine.
Studenti i polaznici predbračnog tečaja Ureda za obitelj pamte ga kao profesora kanonskog prava, a župljani i djelatnici Ordinarijata u Rijeci kao razgovorljivog suradnika. Službujući na Sušaku mnogo je učinio da se ne zaboravi tragična sudbina jednog od njegovih sušačkih prethodnika, župnika Martina Bubnja kojeg su strijeljali partizani nad jamom Bezdan u Kostreni.
Dušu brata svećenika vlč. Josipa Manjgotića preporučujemo Gospodinu u svojim molitvama.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine.
I svijetlost vječna svijetlila njemu.
Počivao u miru Božjemu.