Papa Franjo susreo se u petak, 16. ožujka 2018. godine s dijecezanskim i redovničkim svećenicima i bogoslovima koji studiraju u Rimu i borave u raznim papinskim zavodima i drugim kolegijima. Susret u Dvorani bl. pape Pavla VI. organizirala je Kongregacija za kler. Među nekoliko tisuća svećenika i bogoslova bili su i članovi Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima predvođeni rektorom preč. Božom Radošem i vicerektorom vlč. Markom Đurinom.
Susret je započeo u prijepodnevnim satima s molitvom srednjega časa, a zatim je slijedio jednosatni duhovno-glazbeni program u kojem su sudjelovali zborovi nekih papinskih zavoda. Malo prije podneva stupio je papa Franjo u dvoranu gdje ga je u ime svih okupljenih pozdravio kardinal Beniamino Stella, pročelnik Kongregacije za kler. Audijencija je osmišljena na dijaloški način te je trajala oko sat vremena. Nekoliko je bogoslova i svećenika postavilo sveukupno pet pitanja na koje je Papa odgovarao spontano, bez prethodno pripremljenoga teksta. To je doprinijelo prisnom ozračju u kojem su se Papini konkretni i ozbiljni duhovni savjeti spojili i s po kojom šalom i dosjetkom.
Prvo je pitanje postavio francuski bogoslov kao predstavnik europskoga kontinenta: Kako spojiti svećeničku službu s poniznošću učenika i misionara? Papa je objasnio da svećenička poniznost polazi od osluškivanja Božje riječi, zatim da je svećenik uvijek čovjek na putu, u hodu, koji se ne zatvara u lažne sigurnosti. Istaknuo je također da svećenik nikada nije sam na tome putu, nego svakomu treba duhovna pratnja: nije dovoljno imati ispovjednika, potreban je i duhovni pratitelj kojemu ćemo se povjeriti. Taj duhovni pratitelj ili voditelj može biti i ispovjednik, ali i neki drugi svećenik ili redovnik, pa čak i laik ako ima takvu karizmu.
Bogoslov iz Sudana, kao predstavnik afričkoga kontinenta, postavio je drugo pitanje o razlučivanju. Papa je u odgovoru naglasio središnje mjesto koje razlučivanje ili razlikovanje duhova zauzima u života svakoga kršćanina, a osobito u svećeničkoj službi. Bez razlučivanja svećenik je u opasnosti da se zatvori u rigidnost i kazuistiku. Istinsko razlučivanje pak koje nije nešto spektakularno nego dar Duh Svetoga, omogućuje svećeniku da prepozna Božju volju u konkretnim prilikama. Takvo razlučivanje događa se s jedne strane pred Bogom, u molitvi, a s druge strane u razgovoru s duhovnim pratiteljem. U konačnici razlučivanje postaje dio svećenikove naravi, nešto prirođeno.
Treće je pitanje u svezi uravnoteženosti svećenika postavio meksički svećenik u ime Latinske Amerike. Ovdje se Papa zaustavio osobito na ljudskoj dimenziji svećenika. Kroz nekoliko je primjera Papa pokazao da svećenik nije ni „drvena Marija“ ni hladni namještenik, nego da mora očinski pristupati ljudima. Svećenik kao otac imat će zdrav smisao za humor, ali znati će pristupiti i bolesniku, uhvatiti ga za ruku i saslušati, istaknuo je papa Franjo.
Četvrto je pitanje postavio đakon iz SAD-a koji se priprema za svećeničko ređenje. Njega je zanimalo koja je duhovnost dijecezanskoga svećenika. Papa je priznao da je to važno pitanje jer dijecezanski svećenici nisu redovnici s određenim utemeljiteljem i karizmom. Zatim je protumačio kako se duhovnost dijecezanskoga svećenika sažimlje u izrazu „pripadnost biskupiji“ (diocesanità). Time se želi reći da dijecezanski svećenik ima tri duhovne koordinate: svoga biskupa, zajedništvo prezbiterija i svoju župu. Iz toga proizlaze tri stava: dijecezanski svećenik prihvaća biskupa kao oca, druge svećenike članove iste biskupije kao braću, a svoje župljane kao djecu. Ako budete ostvarivali ova tri odnosa, postat ćete sveti, zaključio je Papa.
Posljednje pitanje Papi postavio je filipinski svećenik u ime azijskoga kontinenta, a odnosilo se na trajnu formaciju svećenika. Papa je u odgovoru naglasio četiri sastavnice svećeničke formacije: ljudsku, pastoralnu, duhovnu i zajedničarsku. Polazište formacije je svijest o vlastitoj ograničenosti i slabosti. Zatim je Papa iznio niz točaka koje mogu poslužiti kao svećenički ispit savjesti: Jesam li utonuo u suvremenu kulturu? Kako se ponašam na području virtualne komunikacije? Kakvi sadržaji ulaze preko mobitela u moje srce i onečišćuju ga? Jesam li vođen ohološću? Obuzima li me pohlepa za novcem i moći? Prepuštam li se lagodnom životu? i druga pitanja.
Na kraju je Papa zahvalio na pitanjima i obećao nazočnim bogoslovima i svećenicima da će moliti za njih, a oni neka mole za Papu i jedni za druge. Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja i antifone „Salve Regina“, Papa je udijelio apostolski blagoslov. Posljednja ovakva audijencija Pape sa svećenicima i bogoslovima na studiju u Rimu održana je u svibnju 2014. godine.
Tekst: don Franjo Frankopan Velić
Foto: vlč. Marko Vuković
