Na svetkovinu Svih svetih 1. studenoga 2012., svećenici studenti iz Papinskoga hrvatskog Zavoda sv. Jeronima zajedno s rektorom msgr. Jurom Bogdanom pohodili su rimsko gradsko groblje Campo Verano. Uz svećenike studente, u molitvi su sudjelovale i hrvatske redovnice koje su na službi u Rimu. Prva postaja zajedničke molitve kao i prijašnjih godina bila je zavodska grobnica iz 1859. godine. Prisutni su se u svojim molitvama spomenuli svih preminulih svećenika pokopanih u zavodskoj grobnici, kao i ostalih hrvatskih pokojnika pokopanih na rimskim grobljima.
Već nekoliko desetljeća u ovoj prigodi komemorira se jedan pokojnik iz hrvatske rimske zajednice. Ove je godine rektor msgr. Bogdan, prikazao život i djelovanje sluge Božjega Miroslav Bulešića.
Miroslav Bulešić, rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Mihe i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bijaše revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. U desetoj godini života Bulešić se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Pošto je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši peti razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim. U Rimu je bogoslov Bulešić boravio od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prvu godinu studija proboravio je u Francuskom sjemeništu, a naredne tri godine u Papinskom lombardijskom sjemeništu svetih Ambrozija i Karla. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo isusovca Stjepana Sakača iz siječnja 1940. godine. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio ljudski, duhovno, intelektualno i pastoralno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru. Miroslav Bulešić zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Dva tjedna potom u rodnoj je župi slavio Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!» Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi slijedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. Uskoro je preuzeo pastoralnu skrb za župe sv. Ivana od Šterne i Muntrilja. U Pazinskome sjemeništu, kao podravnatelj i profesor, Bulešić se ozbiljno, savjesno i zdušno posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane, te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice msgr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. Potvrde u Buzetu i okolnim župama. Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, msgr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…» Na kraju svoga izlaganja, msgr. Bogdan istaknuo je kako se proces za proglašenje blaženim sluge Božjega Miroslava Bulešića privodi kraju, te da se nada skorašnjem proglašenju blaženim.
Poslije molitvenog obreda kod zavodske grobnice za sve pokojne, nazočni su pohodili i molili kod groba Bonifacija Pavletića iz Zbjegovače kraj Kutine. Nakon toga svi prisutni su se pomolili kod grobova hrvatskih redovnica sestara milosrdnica sv. Vinka Pulskoga i sestara Kćeri milosrđa koje su živjele i djelovale u Rimu. Skupina svećenika s rektorom pohodili su i grob msgr. Krešimira Zorića šibenčanina, kojemu se dogodine navršava 30. godina od smrti. Liturgijski obred, odnosno Službu riječi i liturgijsko pjevanje animirali su svećenici – studenti Zavoda sv. Jeronima u Rimu.
