Liturgijski spomen bl. Alojzija Stepinca, homilija u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu, 7. veljače 2016.

Velasio kardinal De Paolis C.S.

Božja riječ koja odzvanja u našim ušima u liturgiji koju slavimo u ovoj Petoj nedjelji kroz godinu „C“ osobito je bogata za razmišljanje o kršćanskom pozivu. Ta tema osobito pripada i u skladu je s proslavom spomena blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala mučenika ubijena iz mržnje prema kršćanskoj, katoličkoj vjeri.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije govori o pozivu proroka u jednom zaista dojmljivom proročkom viđenju. On se osjeća pozvanim navijestiti Božju poruku svom narodu. Prizor je veličanstven: Božja nazočnost ispunja hram; Gospodin se pojavljuje sa svoga uzvišenog prijestolja; okružen je nebeskim glasnicima, serafinima, koji naviještaju i triput kliču „Svet“. Slava koja ispunja hram proširuje se na čitavi svijet i ispunja svu zemlju: „Puna je zemlja Slave njegove“. Prisutnost toliko blještave svetosti koja postaje zasljepljujuća i neizdrživa za čovjeka dotle da se on osjeća izgubljenim. Pred tajnom Božje svetosti, čovjek se osjeća veoma daleko od Boga, zaokupljen strahom shvaća svoju malenost i osobito svoju zbilju tame i grijeha, što je u suprotnosti s Bogom. Kako čovjek može nositi Božju tajnu i biti joj glasnikom? „Čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam“. Ovdje se ne radi samo o pozvanom proroku, nego o svim ljudima. Ne samo glasnik, nego i oni kojima je namijenjena poruka imaju nečiste usne i otvrdnulo srce.

Ipak taj trenutak zaprepaštenosti je nadiđen; Susret Boga i čovjeka je moguć. Milošću, darom. Poticajem Boga koji čisti, obnavlja čovjeka i čini ga sposobnim gledati Boga i prihvatiti njegovu poruku, njegovu zadaću i poslanje: „Oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama“. Čovjek je očišćen vatrom Duha, žeravom uzetom sa žrtvenika, kojom serafin dotiče usta proroka. Taj dodir skida krivicu i okajava grijeh, obnavlja čovjeka i osposobljava ga da bude glasnik i oruđe u Božjim rukama. Čovjekova zaprepaštenost iščezava, strah prestaje, snage se vraćaju i čovjek izražava svoju spremnost biti oruđe u Božjim rukama. „Tada čuh glas Gospodnji: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam poći?’ Ja rekoh: ‘Evo me, mene pošalji!’“.

Crkvena liturgija nam ponovno predstavlja ovo viđenje svaki put kad slavi Euharistiju, na početku velike euharistijske molitve. Tajna Boga i njegove svetosti, koja se približava čovjeku i posvećuje ga, našla je svoj vrhunac u otajstvu Utjelovljenja i to u najuzvišenijem trenutku poslanja Sina Božjega koji je postao čovjekom, kada je „nakon što je ljubio ljude koji bijahu u svijetu, ljubio ih je do kraja“, prikazao svoj život. To je jedinstveni trenutak, čin učinjen jednom zauvijek, određen da bude obnovljen u vremenu i učinjen trajnim sve dok ne postigne svu svoju obnoviteljsku snagu. To je tajna svećeništva Krista koji je nazočan u slavljenju žrtve Otkupitelja. To je mjesto i trenutak u kojem Bog zove čovjeka povezujući ga da bude i djeluje s njim da bi bio nazočan u svijetu: „Ovo činite meni na spomen“. Čovjek je pozvan surađivati s Bogom da bi nastavio biti i djelovati u svijetu preko svećeništva, koje posvećuje čovjeka da djeluje u osobi Krista: da bude poistovjećen sa samom Božjom Riječi: „Ovo je moje tijelo“. „Ovo je moja krv“. Božanski subjekt i ovaj ljudski poistovjećuju se a da se ne izgube ili pomiješaju.

Zvanje, poziv koji Bog upućuje čovjeku da surađuje s Njim nalazi svoj vrhunac u Isusovoj tajni, Utjelovljenoj Riječi, u najuzvišenijem trenutku njegova života i poslanja: u Vazmenom otajstvu. Smisao i povijest kršćanskoga poziva ispunja se u osobi i u Vazmu Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas.

Evanđelje nas vraća toj zbilji, govori nam o pozivu na koji su pozvani prvi Isusovi učenici, osobito Šimun Petar. Poziv odjekuje dok je Šimun zauzet u svom ribarskom poslu, u trenutku potištenosti; ribario je, trudio se uzalud, svu noć i ništa nije ulovio. Isusov zahtjev: „Izvezite na počinu i bacite mreže“ mogao je izgledati kao neko izazivanje. Ali Šimun ga ne shvaća tako; hvata se za nešto novo, mnogo veće, što ga nadilazi! Taj lik kojeg susreće i koji posvećuje svoje vrijeme propovijedanju i objavljivanju Božje tajne ljudima, očarava ga i čini ga poniznim, otvorenim za veće mogućnosti. Tamo gdje se, ljudski gledano, ne vide izlazi, moguće je usuditi se više, imajući povjerenje u višu zbilju: „Na tvoju riječ bacit ću mreže“. I evo učinka: „Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale“. Oči se otvoriše; ribe upućuju pogled prema dalje, otvaraju obzorje pogleda. To je čudo milosti koja otvara oči prema visinama i dubinama koje mijenjaju život. „Vidjevši to Šimu Petar, pade do nogu Isusovih govoreći: ‘Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!’“. Šimun Petar je bio prosvijetljen iznutra, susreo je višu svjetlost, Isusovu osobu, otkrio je također svoju siromašnu ljudsku zbilju. Čovjek i grješnik susreo je Boga, čija veličina čini da čovjek spozna svoje siromaštvo i navodi ga da prizna svoju malenost. Ostvaruje se uvjet da milost sa svojim svjetlom i snagom mogu promijeniti čovjeka i učiniti ga novim, sposobnim odgovoriti na Gospodinov poziv, i staviti se u njegovu službu, u službu Gospodinova poslanja: „ Isus reče Šimunu: ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!“. To je početak dugog puta koji će Petar biti pozvan proći u nasljedovanju Isusa, sve do prikazanja vlastitog života, kad je tražio da bude razapet prema dolje, jer se osjećao nedostojnim umrijeti istom smrću svoga Učitelja i Gospodina.

Kršćanski poziv nalazi tako svoj smisao u slijeđenju Isusa Krista, u njegovu nasljedovanju i suobličenju s njim, u samom njegovu životu, dotle da sv. Pavao može reći: „Moj život je Krist“. I kao što se Isusovo poslanje potpuno objavilo u Vazmenome otajstvu, tako kršćanski poziv također nalazi svoj potpuni smisao u Vazmenom otajstvu, u dvostrukoj dimenziji smrti i uskrsnuća. On se uklapa u tajnu Krista i u njemu nalazi svoj smisao i svoje ispunjenje. Kao što je Kristovo otajstvo Očeva zamisao, tako je i kršćanski poziv, poziv Oca da živimo u njegovoj zamisli ljubavi kao Isus Krist. To je poziv na svetost koju treba živjeti i ostvariti na posebnom putu na koji nas, prema različitim Očevim zamislima, on poziva. Sveti Pavao nas otvara upravo prema ovom velikom obzorju, kada je pišući u Poslanici Rimljanima, pogl. 8, 28-30, otvara nam sljedeće obzorje koje nadilazi vrijeme:

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva: koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi“.

Tajna kršćanskoga poziva je tako objava zamisli Očeve ljubavi prema ljudima u Isusu Kristu; polazi iz Očeva srca i ispunja se u srcu Oca, u kojem smo postali djeca u Sinu. Sin je dovršio put došavši sve do nas da bi nas ponio k Njemu. On je put, istina i život. Put koji vodi punini istine i života. U svjetlu te tajne možemo razumjeti ljepotu, bogatstvo, veličinu, uzvišenost i dubinu našega poziva.

U svjetlu Božje riječi od koje smo počeli i dovršili naš put razmišljanja, možemo razmatrati zadivljujući lik blaženoga Alojzija Stepinca mučenika, svjedoka naše vjere. Znamo da je on u trenutku kada je odlučio izabrati put svetosti svoga života prolazio kroz trenutke tame i nesigurnosti. Put svetosti prema svećeništvu, prema čemu je on naginjao, bio je sputan činjenicom da je on s jedne strane prihvaćao ljepotu i veličinu toga poziva, a s druge, nisu mu bili nepoznati, nažalost, slučajevi nedostojnih svećenika koji nisu nikako živjeli život svetosti. Nije htio niti izlagati se opasnosti da bude nedostojan svećenik. Bolje je, dakle, povući se na uobičajeni put braka. Time  nije imao nakanu potpuno se odreći puta svetosti; bio je sklon izabrati put koji je smatrao lakšim i ipak možda manje opasnim za spasenje. Ali Gospodin mu je s vremenom providio da shvati koji je uistinu bio njegov put svetosti, njegov poziv u Božjoj zamisli: biti Božji svećenik, pozvan ne tek proći put svetosti u suobličenju s Kristom u braku, nego put svetosti u sakramentalnom suobličenju Kristu u sakramentu reda, sve do punine svećeništva u biskupstvu.

On je živio taj poziv u punini: jedan uzoran svećenički život, s potpunim predanjem sebe povjerenoj mu braći, sa stegom i skromnošću života, sa savršenim vladanjem i darom sebe, s bezuvjetnom vjernošću Kristu i Crkvi, sa svjedočanstvom prokušanoga svećeničkog života; s čvrstom, snažnom i temeljitom duhovnošću, usmjerenom na euharistiju i svećeničko dostojanstvo, sposoban učiniti sebe darom, bez nesigurnosti i kolebanja, sve do mučeništva.

Ljubavi Krista, koji ga je pozvao u svoju bliskost i ljubav, odgovorio je s najvećom ljubavlju, darom svoga života, svjedočanstvom mučeništva, s najvećom ljubavlju, prema Gospodinovim riječima: nema veće ljubavi od dara svoga života. To je smisao kršćanskoga poziva; to je smisao našega kršćanskoga poziva, bez obzira na koji smo put pozvani da slijedimo i nasljedujemo Gospodina Isusa. Amen.