In memoriam Msgr. PAVAO JESIH

31. listopada 1963.-31.listopada 2014.

Uvod

Od srednjeg vijeka mnogi su naši sunarodnjaci pokopani u Vječnome gradu. Za većinu njih niti ne znamo gdje počivaju. Mnogi su pokopani ovdje na općinskome spomeničkom Veranskome groblju koje još od „Rimske republike“ (509. do 27. prije Krista) duguje svoje ime senatorskoj obitelji Verani gens senatoria.

Od XV. stoljeća puno naših sunarodnjaka pokopano je u kripti crkve sv. Jeronima i groblju koje je bilo uz crkvu. Nakon što su građanske vlasti zabranile pokapanje u crkvama, Bratovština i kaptol sv. Jeronima kupili su 25. kolovoza 1869. godine ovu grobnicu i od tada do danas ona je poslužila za ukop nekih njenih članova. U ovome grobu pred kojim stojimo gdje i ove godine započinjemo našu molitvu, za sve naše vjerne mrtve, čekaju uskrsnuće tijela:

  1. Ivan Gennari iz Kotora (1777.-26.rujna 1870);
  2. Juraj Benzia iz Paga, svećenik Zadarske nadbiskupije, kanonik (1815.-16. srpnja 1877.);
  3. Vinko Mrkica iz Skradina, Zadarski svećenik, kanonik sv. Jeronima, prevoditelj poslanica i evanđelja na hrvatski jezik (Skradin, 18. kolovoza 1808. – 6. prosinca 1878.);
  4. Nikola Voršak iz Iloka, profesor u đakovačkoj bogosloviji, pratitelj J.J. Strossmayera na I. Vatikanskom Saboru, kanonik  (6. prosinca 1836. – 4. veljače 1880.);
  5. Ivan Crisostolo. Nepoznato nam je od kuda je i kad je rođen. Preminuo je 1880. Njegovo ime nije uklesano na spomeniku;
  6. Antun Karaman, poručnik papine mornarice, preminuo 1885.;
  7. Ivan Mančun, liječnik bolnice sv. Jeronima, preminuo 1887.;
  8. Petar Mančun, tajnik Bratovštine sv. Jeronima i bakrorezac. Preminuo 26. srpnja 1888.;
  9. Ivan Črnčić, svećenik Krčke biskupije, kanonik, neko vrijeme rektor Zavoda sv. Jeronima, znanstveni radnik, povjesničar, pisac više knjiga i znanstvenih rasprava. (Iz mjesta Polje na otoku Krku u općini Dobrinj, 2. svibnja 1830.- Rim, 7. siječnja 1897.);
  10. Dragutin Parčić iz Vrbnika, najprije franjevac trećoredac a onda djecezanski svećenik đakovačke biskupije, kanonik sv. Jeronima, profesor, pisac talijansko-hrvatskoga riječnika, hrvatske gramatike na talijanskome jeziku, stručnjak za glagoljicu, tipograf, urednik glagoljskoga misala, autor hrvatskoga obrednika, latinske staroslavenske gramatike i riječnika latinsko-staroslavenskoga   (Vrbnik, 26. svibnja 1832.-25. prosinca 1902.);
  11. Andrija Friš iz Terezovca u Suhopolju u Slavoniji, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, kanonik sv. Jeronima, posrednik i poslovođa Zagrebačke nadbiskupije kod središnjih ureda Katoličke Crkve u Rimu, kasnije i Senjske i Vrhbosanske (15. listopada 1843.- Napulj, 11. studenoga 1901.);
  12. Šimun Kovačić s otoka Ugljana, laik, vratar Zavoda sv. Jeronima kroz 17 godina (1861. – 16. ožujka 1917.);
  13. Ivan Vitić svećenik Barske nadbiskupije, kanonik sv. Jeronima (preminuo 23. ožujka 1931.);
  14. Juraj Magjerec iz Molva u Podravini, rektor Zavoda sv. Jeronima kroz 29 godina i graditelj sadašnjeg sjedišta Zavoda (27. prosinca 1885. – 4. rujna 1957.);
  15. Filip Lukas iz Kaštel Staroga kraj Splita, svećenik Splitske potom Zadarske (nad)biskupije, dugogodišnji predsjednik Matice Hrvatske (29. travnja 1871. – 26. veljače 1958.);
  16. Antun Golik iz Vrata kraj Delnica, senjski svećenik, humanitarni djelatnik (1. lipnja 1884.-18. svibnja 1960.).;
  17. Vinko Brajević splićanin, svećenik novinar, urednik dnevnika „Novo doba“ (Split, 6. lipnja 1884. – 2. veljače 1967.);
  18. Mirko Markotić iz Rume u Srijemu, bio isusovac i potom krčki svećenik (2. rujna 1904.-12. svibnja 1970.);
  19. Josip Lončarić senjski svećenik dugogodišnji dušobrižnik hrvatskih izbjeglica u logorima u Italiji nakon II. sv. rata (5. prosinca 1917. – 8. ožujka 1971.);
  20. Ljubo Wiesner hrvatski pjesnik iz Zagreba (Zagreb 2. veljače 1885.- Rim, 3. srpnja 1951.);
  21. Nikola Moscatello hvarski svećenik diplomat, savjetnik za crkvena pitanja veleposlanstva Kraljevine SHS pri Svetoj Stolici (Dol, 7. lipnja 1885. – Rim, 13. srpnja 1961.);
  22. Josip Borošak, zagrebački svećenik humanitarni djelatnik za hrvatske izbjeglice nakon II. sv. rata, prebendar bazilike sv. Petra (Osekovo, Moslavina, 4. ožujka 1915.- Rim, 23. prosinca 1990.);
  23. Ivan Tomas, mostarsko-duvanjski svećenik, glavni urednik Hrvatske sekcije Radio Vatikana, publicist (Drinovci 29. rujna 1911. – Marino (bolnica), 27. kolovoza 1992.);
  24. Josip Burić, senjski svećenik, povjesničar (Kraljevica, 13. travnja 1910. – Rim, 4. ožujka 1997.).

Svi ovdje spomenuti zaslužuju naše poštovanje i molitvu. Kao i mnogi drugi na ovome groblju, nama poznati i nepoznati! Svi su zaslužili da upoznamo njihova imena i njihova djela. Uživamo mnoge blagodati proistekle iz njihove patnje i žrtve.

Msgr. Pavao Jesih

Lijepi je običaj da se na današnji dan uz molitvu u prigodnome nagovoru stavi na svijećnjak lik jednoga od tih muževa “Svete Hrvatske”, „da svijetli nama svima“. Ove godine spomenut ćemo se jednoga, koji nije pokopan u ovoj grobnici, ali je u Zavodu sv. Jeronima proveo 17 posljednjih godina svoga života.

Jučer 31. listopada, navršila se 51 godina od smrti msgr. Pavla Jesiha, uglednog svećenika, prebendara zagrebačke katedrale, generalnoga duhovnika Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji, javnog djelatnika i pisca. U ponedjeljak 4. studenog 1963. u 9.00 sati izjutra, u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, u prisutnosti svih naših biskupa, koji su tada bili na II. Vatikanskom saboru i mnogobrojnih hrvatskih vjernika, odslužio je nad njegovim mrtvim tijelom sv. misu zadušnicu. Pokojnikovi zemni ostatci prevezeni su u Domovinu i pokopani u rodnom Zagrebu.

Msgr. Pavao Jesih se rodio 29. prosinca 1890. u Zagrebu. O sebi i svojoj obitelji je zapisao: „Rodio sam se u Zagrebu, negdje u staroj Ilici. U ono je doba bilo u gornjoj Ilici još drvenjara, pokrivenih slamom. Roditelji su došli iz sjevernog kuta Hrvatskoga Zagorja i našli jedan skroman stan u gradu. Inače, puka sirotinja. Donijeli su sa sobom samo zanat, marljivost, poštenje i pobožnost. A to je bilo dosta. Nijesu bježali od Božjeg blagoslova, koji ih je obasipao s osmero djece. Šest sinova su školali. Ponosili su se osobito na svoja tri svećenika“[1].

Za svećenika je zaređen 1913. O prvim godinama svećeništva piše: „Poslije bogoslovije svršio sam kao kapelan i građansko pravo na zagrebačkog fakultetu. I to je bilo zato, što sam se već od kleričkih dana zanosio suvremenim oblicima svećeničkog rada, naročito modernom duhovnom pastvom, socijalnim djelatnostima i različitim katoličkim organizacijama“[2]. Službovao je kao kapelan u Kašini, a kao župnik u Preloščici i Cirkveni. „Kao takav sam morao pisati. I rado sam pisao. I uređivao nekoliko novina i časopisa“ [3] – sam je o sebi zapisao.

Još za đačkih dana sudjelovao je u Katoličkom pokretu. I kao svećenik je bio aktivan u senioratu – “Domagoju”. Nadbiskup Stepinac imenovao je Pavla Jesiha generalnim duhovnikom Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U tom je svojstvu proputovao cijelu Hrvatsku održavajući razna predavanja, tečajeve i duhovne vježbe. Bio je vrlo aktivan u pripremanju proslave 1.300 obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom, koja se trebala održati 1941. godine ali je uslijed ratnih neprilika otkazana. Bio je na čelu ustanove “Nadasve – Naša draga svetišta” za moderno uređenje nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke.

Za vrijeme rata zbog veza s osobama, iz HSS dospio je u Lepoglavu iz koje je izišao tek pred kraj rata obolivši od tifusa. Poslije dolaska komunista na vlast, pred smrtnom pogibli pre­bjegao je u Austriju 1946., a otud došao u Rim i nastanio se u Zavodu sv. Jeronima gdje je nastavio plodan svećenički život. „Nijesam se ufao, Da bih mogao preživjeti i drugi put logor, pa sam se stoga našao u izbjeglištvu, gdje čeznem za danima Božjeg suda nad huliteljima Božjeg imena i krvnicima hrvatskoga naroda“ – zapisao je Jesih početkom srpnja 1951. godine[4].

Hrvatska sekcija Radio Vatikana

Nakon II. svjetskoga rata u svim Istočno-Europskim zemljama komunisti su, kordinirani središnjicom iz Moskve, osvojili vlast i postupno su zagospodarili u potpunosti medijskim prostorom. Započelo je razdoblje žestokih progona i pritisaka na Crkvu do potpunog istrjebljenja. S više strana sugerirano je msgr. Jurju Magjercu rektoru Zavoda sv. Jeronima da poduzme radnje kod mjerodavnih vlasti Svete Stolice, kako bi se hrvatska riječ redovno čula preko Radio Vatikana. U razdoblju od 1947. – do 1948. uvedeni su razni nacionalni programi iz zemalja koje su pale pod komunizam. Sve to pogodavalo je msgr. Magjercu koji je dobro bio poznat u Vatikanu, da se zauzme kod Svete Stolice da se na Vatikanskome radiju  počme emitirati i hrvatski program.

Svećenik prognanik iz Zagreba msgr. Pavao Jesih  je zapisao u svome Dnevniku koji se čuva u Zavodu sv. Jeronima: «Nedjelja, 21. prosinca (1947.). Započeo sam s hrv.(atskim) prenosom Vatikanskoga Radia. Cenzura mi veže ruke. Inače je dobro prošlo. Posebni (je) osjećaj govoriti iz Vatikana Domovini i emigraciji diljem svijeta!»[5]. To bi dakle bio rođendan hrvatskoga programa na Vatikanskome radiju.

Koliki je u svemu bio udio msgr. Magjerca teško je reći ali neke indirektne činjenice govore nam da je čvrsto stajao iza hrvatskoga programa. Neko vrijeme redaktorom i speakerom na radiju bio je pjesnik Ljubo Wiesner[6], katolički laik. On je stanovao u Zavodu. Nekoliko mjeseci poslije zamijenio ga je pitomac Zavoda sv. Jeronima kotorski svećenik Vjekoslav Dabović[7]. Hrvatki program povjeren je msgr. Pavlu Jesihu. Svoju službu urednika Hrvatske sekcije, predao je nakon sedam godina 18. listopada 1954., don Ivanu Tomasu svećeniku Mostarsko-Duvanjske biskupije koji je također stanovao u Zavodu. I Jesih i Tomas tražili su i našli svoje suradnike najprije među stanovnicima – svećenicima sv. Jeronima. Sve to ne bi se moglo ostvariti bez svesrdne i jake podrške msgr. Magjerca. Od 1961. do danas, o hrvatskome programu na vatikanskome radiju brinu hrvatski isusovci[8].

Mi danas jedva da možemo i zamisliti značenje ove emisije za cijelu hrvatsku naciju, tada u domovini bez slobode i na slobodi bez domovine. Stariji se sjećaju kako su “narodne vlasti” bijesno napadale ovu postaju i urednika osobno, i kako su bila bučna ona cviljenja – ometanja na radiju kad je ovaj program započinjao.

Msgr. Pavao Jesih je napisao prvi životopis velikog zagrebačkog nadbiskupa kardinala bl. Alojzija Stepinca s naslovom “Crvena ruža na oltaru”[9]. Romansirana je to pripovijest s točnom povijesnom podlogom, ispisana velikom ljubavlju i ponosom Pavla Jesiha prema natpastiru natprosječnih herojskih kreposti. Na sramotnom procesu tužiteljima je Nadbiskup rekao: “Osjetio sam bilo svoga naroda.” U “Crvenoj ruži ” Jesih je pokazao, da je hrvatski narod osjetio bilo svog pastira.

Msgr.. Jesih boraveći u Rimu i izbjeglištvu je neobično mnogo čitao, proučavao rimske znamenitosti. Svake godinu se upisivao na tečaj Studia Romana. Pohađao ga je i u godini 1962/63, u posljednjoj godini svoga života, kad je već zašao u 73. godinu. Tu je kao malo tko upoznao povijest, kulturu i civilizaciju vječnoga grada. Prema Rimskom martirologiju obišao je sva mjesta rimskih mučenika, sve postaje korizmenih rimskih bogoslužja. Sustavno je obilazio rimske crkve i ostavio iza sebe desetak svezaka Dnevnika rimskog hodočasnika. Bio je neumorni voditelj hrvatskih posjetitelja po Rimu. Vatikanski je muzej razgledao nebrojeno puta. Neumorno je propovijedao, bio misnik i duhovnik sestara u Zavodu, ispovjednik i duhovni savjetnik mnogim svećenicima i svjetovnjacima. Materijalno je pomogao svakog tko mu se obratio.

U politici je bio HSS-ovac, u tijesnoj vezi s drom Mačekom i ostalim stranačkim prvacima. Od smrti mons. Juretića stajao je na čelu hrvatskog dijela Seljačke internacionale za Europu. I njegov primjer je još jedan od neoborivih dokaza, da svećeniku u politici nije mjesto. On je bio idealist na granici utopije, sanjar, nerijetko naivan i dobar, ali nikad zao.

U zavodskom arhivu čuva se sva njegova pismena ostavština: 20 svezaka osobnog dnevnika kojeg je svaki dan vodio.Zadnji upis je bio tri dana prije smrti. To je ne samo osobna kronika, već i kronika Zavoda sv. Jeronima, Rima i domovine. Tamo su i 22 sveska osobne ascetike, vjerničke i svećeničke, zapisi duhovnih vježbi – svjedočanstva uzorne svećeničke izgradnje, ljubavi i ponosa na svoje zvanje, subraću, papu i Crkvu općenito. Tu su indeksi njegove ogromne korespondencije, sve njegove emisije s radija i drugi rukopisi i fotografije.

Pavao Jesih pročitao je na Vatikanskom radiju nekrolog jednom uglednom svećeniku, umrlom izvan Domovine; “Bonum est diffusivum sui – Dobro sebe razlijeva” – on je bio slika tog načela. Došao je k nama i izgledao kao onaj kojemu su baš sve uzeli: položaj, ugled. rod, domovinu. Da, ali on nije ništa izgubio od bogatstva kojim ga je Božja milost nadarila, a to je dobrota. Ova krepost dobrote ispunjavala je njegovu dušu i on je njom bio duboko prožet, bio je sama dobrota. To je bio zato, jer je posjedovao Boga, neizmjernu Dobrotu i kao kršćanin i kao svećenik. Imao je vjeru veliku i čistu poput djeteta, tako da smo često bili radi nje duboko uzbuđeni. On je ovu dobrotu još i produbio svojom krasnom inteligencijom. A ova njegova dobrota je poput žive vode tražila tlo koje će natapati“. Te riječi zaslužuje i msgr. Pavao Jesih, svećenik koji je izvanredno shvatio Učiteljeve riječi:

“Tako neka svijetli vaša svjetlost pred 1judima, da vide vaša dobra, djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.

Jure Bogdan, Rim, 1. studenoga 2014., subota,

kod zavodske grobnice na Veranskome groblju


[1] Pavao Jesih, Crvena ruža na oltaru. Biografska pripovijest, Nakladom P. Stankovića, ured Hrvatskog glasa“, (1951), p. 333.

[2] Pavao Jesih, Crvena ruža na oltaru. Biografska pripovijest, Nakladom P. Stankovića, ured Hrvatskog glasa“, (1951), p. 333.

[3] Pavao Jesih, Crvena ruža na oltaru. Biografska pripovijest, Nakladom P. Stankovića, ured Hrvatskog glasa“, (1951), p. 333.

[4] Pavao Jesih, Crvena ruža na oltaru. Biografska pripovijest, Nakladom P. Stankovića, ured Hrvatskog glasa“, (1951), p. 334.

[5] APHZSJ, Pavao Jesih, Dnevnik IV.

[6] Književnik Ljubo Wiesner je rođen u Zagrebu 2. veljače 1885. Umro je u Rimu 3. srpnja 1951. Naknadno su njegovu zemni ostatci preneseni u Zavodsku grobnicu na rimskome groblju Campo Verano.

[7] Vjekoslav Dabović se rodio u Kostajnici 23. veljače 1921. Za svećenika Kotorske biskupije zaredjen je u Rimu 17. ožujka 1946. Preminuo je u Pittsburgu  u USA 24. ožujka 2001.

[8] O ulozi i značenju Hrvatskog programa Radio Vatikana vidi još, J. Scheibel, Hrvatski program Radio Vatikana u službi naših ljudi u svijetu, u Katolička Crkva i Hrvati izvan Domovine, Zagreb, 1980., str. 327-328.

[9] Pavao Jesih, Crvena ruža na oltaru. Biografska pripovijest, Nakladom P. Stankovića, ured Hrvatskog glasa“, (1951), pp. 334.