Hrvatske ustanove sv. Jeronima u Rimu

U Rimu je od davnine boravila malena skupina hrvatskih ljudi koja je po uzoru na druge europske narode i krajeve željela imati svoje, dobro organizirane crkvene i narodne ustanove. Početkom 15. stoljeća ta se zajednica nazivala „Časna bratovština Slavena predgrađa svetoga Petra“ (Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri). Sastajali su se u ulici Borgo Vecchio, u neposrednoj blizini bazilike svetoga Petra u Vatikanu. Članovi bratovštine bili su Hrvati iz Sjeverne Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije. U početku su se predstavljali pod  dalmatinskim i slovinskim imenom, a nakon osnutka gostinjca sve više se ističe ilirsko ime koje je posve prevladalo. Time se vrlo jasno iskazivala kulturna i narodnosna pripadnost članova bratovštine i svih koji su odsjedali u gostinjcu.

Papa Nikola V., na molbu svećenika Jeronima iz Potomja s poluotoka Pelješca, apostolskim breveom Piis fidelium votis 21. travnja 1453. dodijelio je udruzi pobožnih Hrvata ruševnu crkvicu svete Marine djevice i mučenice, na lijevoj obali Tibera, pokraj mauzoleja rimskog cara Augusta. Uz crkvu, u kojoj će se kroz nekoliko budućih stoljeća latinati i glagoljati, dobili su dopuštenje i za gradnju gostinjca i bolnice za svoje sunarodnjake, što su uskoro i učinili. Neprestano se povećavao broj hodočasnika i još više izbjeglica iz hrvatskih krajeva što su ih zauzimali Turci. Među izbjeglicama bila je i posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača († 1478.), koja je ostatak života provela u Rimu uz potporu Apostolske riznice. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Ara Coeli na Kapitoliju. Njezina pratilja dvorska gospođa Pavka Mirković, pokopana je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima o čemu i danas svjedoči nadgrobna ploča s natpisom.

Uređenu crkvicu sv. Marine, u kojoj se održavala redovita služba Božja, posvetili su Hrvati “najvećem naučitelju u izlaganju Svetog Pisma”, sv. Jeronimu Dalmatincu rodom iz Stridona. Pobožna hrvatska udruga u Rimu nazivala se tijekom povijesti različitim imenima poput društva, bratovštine i bratstva, a od 1544. naziva se zbor (kongregacija).

Papa  Pio V. uzdigao je crkvu sv. Jeronima na kardinalski naslov 8. veljače 1566. godine. Treći kardinal naslovnik postao je 1570. Felice Peretti iz Montalta (1521.-1590.), „potomak jedne hrvatske obitelji iz Dalmacije“. Naslovnikom crkve je ostao do 24. travnja 1585. godine kad je izabran za papu. Uzeo je ime Siksto V. Podrijetlom je najvjerojatnije iz Kruščice u Boki Kotorskoj. Neki povjesničari misle da porijeklo Siksta V. treba tražiti u okolici Zadra. Ima i onih koji mu osporavaju podrijetlo s istočne obale Jadrana. Premda je kratko upravljao Crkvom (1585.-1590.) ostao je u povijesti zabilježen kao vrlo energičan i zahtjevan poglavar. Uveo je mnoge i velike reforme u Crkvi. Reorganizirao je rimsku kuriju, kardinalski zbor, crkvene poslove i upravu povjerio posebnim kongregacijama. Utemeljio je Vatikansku tiskaru te je i sam osobno radio na ponovnom izdanju Vulgate svetog Jeronima.  Dovršio je kupolu sv. Petra, postavio obelisk na trgu sv. Petra, obnovio mnoge rimske palače, crkve i ulice. Dao je izgraditi jednu jedinu crkvu od temelja do krova. To je današnja Hrvatska crkva svetog Jeronima u Rimu, završena 1589. godine. Za Sikstova života počelo je oslikavanje crkve freskama.

Da osigura budućnost crkvi, ustanovio je Ilirski kaptol za svećenike koji dolaze iz ilirskih krajeva koji su morali poznavati hrvatski jezik, koji je u buli nazvan ilirskim. Za kanonike je valjalo predlagati „prikladne osobe iz rečenoga ilirskoga naroda, ili ljude drugoga podrijetla, ali ipak takve koji su onoga ilirskog jezika ili idioma“. A kad je nastao problem što je to ilirski, što se pod tim pojmom razumijeva u okviru svetojeronimskih ustanova, jer je bilo onih koji su mimo dotadašnje prakse polagali pravo na gostinjac, crkvu, kaptol i groblje svetog Jeronima, „pošto su marljivo odvagnuli riječi i misao vrhovnoga svećenika, došli su do zaključka da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu razumije Dalmacija, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a sasvim su isključene Koruška, Štajerska i Kranjska“. Riječ je o presudi Svete Rote iz 1655. godine. O važnosti i dalekosežnosti ove presude prosuditi će kasnije Radoslav Katičić: „Oslonjena na Ustanove sv. Jeronima u Rimu tu se kao natio Illyrica dvjestodvadeset godina prije preporoda pojmovno i pravno konstituira hrvatska nacija“. Predvodnik struje koja je pobijedila u sporu bio je splićanin Jeronim Paštrić († 1700.). Pod vodstvom Ivana Lučića Trogiranina († 1679.), oca hrvatske historiografije koji je kasnije pokopan u crkvi sv. Jeronima u Rimu i Stjepana Gradića Dubrovčanina († 1683.) prefekta Vatikanske biblioteke, izradili su zemljopisnu kartu hrvatskih (ilirskih) zemalja koje imaju pravo na ustanove sv. Jeronima u Rimu. Taj dragocjeni dokument hrvatskih zemalja čuva se i danas u Zavodu sv. Jeronima.

 

Sikstov Kaptol se sastojao od nadsvećenika, šest kanonika i četiri klerika. Za prvog predstojnika kaptola imenovan je Aleksandar Komulović Splićanin († 1608.), pjesnik, autor i izdavač hrvatskih katekizama, diplomatski djelatnik. On je kasnije prešao u Družbu Isusovu i postao papinim legatom za Istočnu Europu. Svoj zemaljski život završio je u Dubrovniku, gdje je i pokopan. U crkvi sv. Jeronima nalazi se i danas grobni natpis koji je dao izraditi za sebe, svog sinovca Petra, kanonika sv. Jeronima (†1599.), kao i brata Komula Komulovića. Senjski povjesničar Josip Burić pronašao je 115 imena svećenika kanonika koji su djelovali pri crkvi sv. Jeronima od 1589. do ukinuća Kaptola 1901. godine. Većina od njih (88!) potječu iz primorskih – dalmatinskih biskupija. Osmorica od njih izabrani su biskupima: Lopuđanin Nikola Brautić, odgojitelj i latinski pjesnik (1632.); Splićanin Franjo Manola, cenzor knjiga i kasnije korčulanski biskup (1664.); Splićanin Simon Radovčić, osorski biskup (1719.); Splićanin Martin Dragojlović, ninski biskup (1708.); makarski svećenik Simon Gritti, kotorski biskup (1761.); Antun Tripković iz Dobrote, ninski biskup (1771.); Trogiranin Ivan Antun Pinelli, trogirski biskup (1821.), Ivan Antun Šintić, krčki biskup (1837.), teološki pisac i revizor hrvatskoga prijevoda „Novog Uvieta“ što ga je napravio dubrovčanin Stjepan Rusić. Puno njih se istaknulo na kulturnome i znanstvenome području. Neki su stekli i međunarodni ugled i poštovanje, Nikola Brautić i Dubrovčanin Benedikt Stojković (1801.). Kanonici su često bili glavna i jedina poveznica između domovinske Crkve i središnjih ureda Katoličke Crkve. Među njima je Sveta Stolica izabirala pojedince za razne delikatne diplomatsko-crkvene misije poglavito u Istočnoj Europi.

Nakon Tridentskog sabora, mnoga nacionalna središta u Rimu pretvaraju se u nacionalne bogoslovije i sjemeništa. I hrvatski biskupi priželjkivali su jednu takvu ustanovu u Rimu. Nažalost, tada se to nije ostvarilo, premda je papa Klement VIII. dopustio 1598. godine da se ilirski gostinjac pretvori u crkveni zavod.  U neku ruku prvim hrvatskim kolegijem mogli bismo smatrati jedan ogranak plemićkoga zavoda Clementinuma, što ga je 1604. godine osnovao papa Klement VIII. Nalazio se u blizini crkve sv. Jeronima, na trgu zvanom Nicosia. U nj su primali ne samo talijansku plemićku djecu nego i strance. Tako je skupina hrvatskih mladića sačinjavala posebnu skupinu koja se u ispravama naziva ilirskim (hrvatskim) kolegijem. To nije bio samostalni hrvatski kolegij nego ogranak Clementinuma.

Od samog početka 1453. pa sve do 1901. pri Svetom Jeronimu djeluje Ilirska (Hrvatska) bratovština. Iz bogatog arhiva bratovštine vidi se da su u njoj kao i u Kaptolu djelovali istaknuti kulturni i javni djelatnici iz hrvatskog naroda. Filozof, matematičar, prirodoslovac i arhitekt s otoka Cresa Franjo Petrić od nekih je slavljen kao “najučeniji čovjek svoga vremena” (†1597.); Faust Vrančić - Verantius, Šibenčanin, biskup i učenjak, jedan je od prvih aeronautičara svijeta. On je izradio nacrte stroja za letenje i dao mu ime “homo volans” – “leteći čovjek”, († 1617.);  Antun Deodat – Bogdanović s Lastova, zastupnik Dubrovačke Republike kod Svete Stolice, cenzor hrvatskih knjiga u Rimu († 1656.); Petar Boždar, Dubrovčanin, svećenik poznat po svojoj učenosti i skromnosti, poliglota, diplomat, pjesnik, teološki pisac (†1684.); Juraj Mateljević, Dubrovčanin, sastavljač ilirskoga rječnika (†1728.); Cresanin Marko Buničić, latinski pjesnik (†1887.); Korčulanin Ivan Kapor, pisac povijesnih rasprava (†1849.); Vinko Mrkica iz Skradina, prevoditelj Novoga Zavjeta na hrvatski (†1878.); Franjo Rački, senjski svećenik, povjesničar, političar i kulturni djelatnik († 1894.); Krčanin Ivan Crnčić, pisac znanstvenih rasprava († 1897.); Dragutin Antun Parčić iz Vrbnika s otoka Krka, priređivač ilirsko-talijanskog i talijansko-ilirskog rječnika, priređivač i izdavač glagoljskih knjiga i misala († 1902.) itd.

U crkvi sv. Jeronima počivaju zemni ostaci mnogih znamenitih članova Bratovštine, tako da se ova crkva drži posebnim nacionalnim središtem i mauzolejem. S lijeve strane glavnog oltara na jednoj ploči uklesana su četiri imena: Ivan Lucić-Lucius Trogiranin (†1679.); opat Ivan Paštrić – Pastrizio ((†1708.), Splićanin, profesor istočnih jezika i “polemičkog bogoslovlja” na Kolegiju Pape Urbana, kasnije nazvan Kolegij De Propaganda Fide. On je darovao svoju bogatu knjižnicu splitskome nadbiskupu Stjepanu Cosmi-ju za novootvoreno Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. To je bila prva splitska javna knjižnica; opat Stjepan Gradić –Gradi Dubrovčanin, prefekt Vatikanske biblioteke i profesor na sveučilištu Sapienza u Rimu (†1683.). Četvrto ime na istoj ploči je spomen na velezaslužnog dobročinitelja, kanonika sv. Jeronima, Jurja Jurjevića (Georgiceo – Jurjević, Juričin?) iz Kaštel Sućurca kraj Splita († 1711.).

U kripti crkve pokopan je hrvatski pjesnik iz Zadra Juraj Baraković (†1628.). Dodajmo ovima samo nekoliko imena s nadgrobnih ploča: Petra Medvidovića, barskog nadbiskupa, pjesnika, diplomatu iz Popova Polja u Istočnoj Hercegovini; Franju Jurjevića (Juričina), legata Klementa XI. za izmirenje rutenske (ukrajinske) Crkve i naroda s Rimom i korektora glagoljskih brevijara i misala († 1729.); Pavla Gozzu Gučetića († 1660.), poslanika Dubrovačke Republike kod Visoke Porte, poliglotu i dubrovačkog diplomatu u Rimu te kanonika Petra Božidarevića († 1685.). U okviru Bratovštine ili usko s njom povezanih, valja svakako spomenuti franjevca Rafaela Levakovića († 1648.), ohridskog nadbiskupa i izdavača staroslavenskih liturgijskih knjiga; Jurja Križanića iz Obrha († 1683.), hrabrog misionara i gorljivog pobornika sveslavenske ideje; Josipa Jurja Strossmayera (†1905.), đakovačkog i srijemskog biskupa; Ivana Kukuljevića, hrvatskog povjesničara (†1889.) i Franju Račkog, svećenika povjesničara (†1894.) itd.

U okviru hrvatske kolonije u Rimu djelovao je slikar i minijaturist Julije Klović – Clovio (†1578.) “maximus in minimis” (najveći u najmanjemu) kako ga je nazvao glasoviti El Greco, rodom iz mjesta Grižane kraj Crikvenice.

Dubrovački isusovac, fizičar i matematičar Ruđer Bošković (†1787.) sa svojim bratom Bartulom uživao je doživotnu rentu iz Ustanova sv. Jeronima. Vrsni latinist, filozof i pjesnik, Dubrovčanin Benedikt Stay-Stojković (†1801.) proglašen “Lukrecijem XVIII. stoljeća”, kanonik crkve sv. Jeronima, bio je i kanonikom bazilike Svete Marije Velike u Rimu. Više od 30 godina predsjedao je Bratovštini svetog Jeronima. Nakon njegove smrti i pokopa, poštovatelji su mu podigli nad grobom u istoimenoj bazilici veliku spomen-ploču koja i danas svjedoči o njegovim vrlinama i učenosti.

27. veljače 1790. godine papa Pijo VI. uspostavio je Croaticum - zavod za odgoj hrvatskih mladića za svećenike iz svih hrvatskih biskupija koje su  dotad imale pravo na svetojeronimske ustanove. Zbog ratnih opasnosti i francuske vojne prisutnosti u Rimu zavod je djelovao samo nekoliko godina, i to od 1793. do 1798. godine. Prvim rektorom bio je Dubrovčanin Vinko Ruini, a kad se on zahvalio naslijedio ga je Splićanin Antun Passagnoli (†1809.). Hrvatski biskupi željeli su ponovno otvoriti zavod, koji je dolaskom Francuza zatvoren. Ipak, za pape Pija IX. djelovao je od 1863. do 1871., pa za Leona XIII. od 1884. do 1891. godine. Proučavajući povijest zavoda, povjesničar Slavko Kovačić pronašao je u razdoblju od njegova ustanovljenja 1790. do 1901. svega 24 pitomca. Zbog ekonomskih poteškoća gostinjac i bolnica praktično su prestali postojati još polovicom 19. stoljeća. Odredbom građanskih vlasti u crkvi se ne pokapa od 1859. godine pa su svetojeronimske ustanove kupile jednu grobnicu na središnjem rimskom groblju Campo Verano koja i danas služi svojoj svrsi.

Kad je preminuo posljednji prepozit kaptola Ivan Crnčić (†1897.), svećenik Krčke biskupije, u Rim je došao svećenik Zagrebačke nadbiskupije Josip Pazman (†1925.)  pripremiti sve potrebno za osnutak novog svetojeronimskog zavoda, ovog puta svećeničkoga. U dogovoru s hrvatskim biskupima papa Leon XIII., 1. kolovoza 1901. godine, apostolskim breveom Slavorum gentem dokida dotadašnje svetojeronimske ustanove i uspostavlja Svetojeronimski svećenički zavod za hrvatski narod. No, tek su tada započeli problemi. Najprije se, iz političkih razloga, pobunila Crna Gora, koja je za svoje nakane našla saveznika u Srbiji, a ovi su opet preko diplomatskih kanala, uz pomoć Rusije, Austro-Ugarske te talijanske iredente u Dalmaciji, utjecali na to da se onemogući otvaranje novouspostavljenog zavoda za odgoj hrvatskoga klera.  Rektor Josip Pazman je doslovce protjeran iz Rima u Zagreb. Pod pritiskom, zavodu je već 1902. godine promijenjeno ime od hrvatskoga u ilirski. Ni to nije pomoglo, ostao je zatvoren i budno nadziran. Prvi svećenici studenti dobili su stipendije od zavodskih dobara 1907. godine. Ali u njega se nisu mogli useliti sve do 1911., kad je Zavod napokon proradio. Nažalost, opet vrlo kratko, do svibnja 1915. godine.  U velikim političkim tenzijama i ratnim sukobima između Italije i Austro-Ugarske, mnogi građani Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije, morali su napustiti Rim.

Zavod je ponovo proradio nakon devet godina, 1924. godine. Hrvatska se nakon I. svjetskog rata, 1918. godine, našla u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Italija smatrala je da su hrvatske svetojeronimske ustanove s pripadajućim dobrima njezin ratni plijen. Beograd je tražio svoja prava. Kad je riješeno pogranično pitanje između dviju država, Kraljevina Italija prepustila je Jugoslaviji svetojeronimske ustanove. Ali tim aktom problemi nisu prestali. Borba za prevlast nad Sv. Jeronimom se nastavlja. Pune četiri godine nad njim su imali financijski nadzor i vlast jugoslavenski veleposlanici pri Svetoj Stolici. U listopadu 1924. u zavod su stigle sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga iz Zagreba za vodjenje domaćinskih poslova. Istovremeno su uselili i svećenici studenti. Zavod je ponovno proradio i kao takav djeluje do danas. U ovome razdoblju dragocjenu ulogu u korist Katoličke Crkve u hrvatskome narodu glede zavoda i njegovog prelaska u hrvatske ruke odigrao je svećenik hvarske biskupije Nikola Moscatello (†1961.), diplomatski službenik u jugoslavenskome veleposlanstvu pri Svetoj Stolici.

Beogradska vlada, predala je 1928. godine Zavod Svetoj Stolici, uvjetujući da novoimenovani rektori moraju biti s područja Kraljevine Jugoslavije. Hrvatskom episkopatu to je, dakako, uvelike i odgovaralo. Godine 1928.  za rektora Zavoda svetog Jeronima imenovan je Čedomil Jakša, zapravo Jakov Čuka, hrvatski književni kritičar, prepozit stolnoga kaptola u Splitu i svećenik Zadarske nadbiskupije. Time je Zavod nakon dugih i brojnih peripetija i osporavanja stavljen pod izravnu nadležnost hrvatskih biskupa i Svete Stolice. Čuku je dočekalo mnogo posla i izazova, na koje, zbog lošega zdravstvenog stanja nije mogao odgovoriti. Preminuo je u Zavodu već 1. studenoga 1928. godine. Sveta Stolica na njegovo je mjesto imenovala Jurja Mađerca (†1957.), rodom iz Molva u Podravini, tada na službi u Beogradu, svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Uslijed velikih radova uokolo Augustova mauzoleja u Rimu tridesetih godina XX. st. sve su zgrade porušene tako i zgrada sjedišta Zavoda. Juraj Mađerec je uspio u neposrednoj blizini izgraditi sadašnju zgradu Zavoda (1938.-1939.). On je pozvao dvojicu hrvatskih umjetnika, Ivana Meštrovića (†1962.) i Jozu Kljakovića iz Solina (†1969.) da novu zgradu ukrase svojim umjetničkim djelima. Obojica su imali atelier u Zavodu a Kljaković nekoliko godina i stan. U zavodu se čuvaju vrijedna Meštrovićeva djela: Pietà, Reljef svetog Jeronima, Reljef Siksta V., bista Pija XII., nacrt za reljef „Gospa posrednica svih milosti“ i više pisama.  Na pročelju zgrade zavoda blistaju tri ogromna mozaika: Krštenje prvog hrvatskog kneza Borne ili Porge, Zavjet Hrvata iz VII. stoljeća da neće voditi osvajačke ratove i Krunjenje Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja u Solinu 1076. godine. Uz mozaike još desetak Kljakovićevih slika krasi zavodske prostorije. Tu je dakako i znatna pisana ostavština ovog hrvatskog umjetnika. Osim ove dvojice u crkvi i Zavodu nalaze se brojna umjetnička djela raznih talijanskih i hrvatskih majstora.

Tijekom II. svjetskog rata na vrata Zavoda i crkve kucaju mnoge izbjeglice i ratni stradalnici iz domovine. Svećenici studenti u Zavodu uz redovni studij angažiraju se u prikupljanju i dijeljenju humanitarne pomoći.

Tih godina u Rim dolazi kipari Josip Turkalj (†2007.) i Augustin Filipović (†1998.). I oni, a kasnije i slikar Ivan Dulčić (†1975.) i drugi hrvatski umjetnici, ostavljaju u Zavodu svoja umjetnička djela.

Prvih petnaestak godina poslijeratne Jugoslavije označeno je među ostalim i žestokim pritiscima na Katoličku Crkvu. Između 1945. i 1960. katolički biskupi iz Hrvatske ne mogu nikoga poslati na usavršavanje u inozemstvo. Svećenici koji su se zatekli u Zavodu sv. Jeronima kad je započeo rat, završivši studij nisu se mogli vratiti u domovinu. Neki od njih slijedili su veliki egzodus te su cijeli život posvetili pastoralnoj skrbi i radu među hrvatskim iseljenicima.

Đuro Kokša, svećenik zagrebačke nadbiskupije, došao je na mjesto vicerektora 1957. godine, a rektorom Zavoda je imenovan  1959. godine. Početak njegove poglavarske službe obilježen je značajnim događajima: smrt Jurja Mađerca, smrt pape Pija XII., izbor Ivana XXIII. za papu, smrt kardinala Alojzija Stepinca (†1960.) i saziv II. Vatikanskog Sabora (1962.-1965.). To je i razdoblje stanovitog popuštanja prema Crkvi u domovini. Biskupi su mogli doći na Sabor. Svećenici emigranti koji su boravili u Zavodu polagano su napustili Zavod. Uz velike poteškoće jugoslavenske vlasti počinju izdavati vize i ostale putne isprave za odlazak svećenika na postdiplomski studij u Rim. Sedamdeset godina nakon osnutka Zavoda, papa Pavao VI. vraća mu njegovo izvorno nacionalno ime 22. srpnja 1971. godine. Sve se to dogodilo zauzimanjem rektora Đure Kokše, u dogovoru s hrvatskim episkopatom i velikom potporom kardinala Franje Šepera. Od tada službeno ime zavoda je “Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima”.

Nakon što je Kokša posvećen za pomoćnog biskupa u Zagrebu, Sveta Stolica imenovala je rektorom, u prosincu 1979. godine, svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije Ratka Perića. Za njegovog upravljanja zavodom organizirana je 1989. godine proslava 400. obljetnice izgradnje Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu. Upriličen je znanstveni skup o crkvi. Na završetak slavlja došao je i sam papa Ivan Pavao II. Zasluga je mons. Perića da je i crkvi vraćeno hrvatsko ime. On je upravljao zavodom 13 godina do 1992., kad je postao biskupom u Mostaru. Naslijedio ga je Anton Benvin, svećenik Krčke biskupije (†1996.). Njegovim nasljednikom postao je 1996. g. svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije Jure Bogdan koji je i danas na čelu zavoda i crkve svetoga Jeronima.

U razdoblju od 1901. do 2012. godine u Zavod sv. Jeronima primljeno je 380 svećenika studenata iz svih domovinskih biskupija te iz hrvatske dijaspore. Mnogi od njih imali su, i danas imaju, odgovorne dužnosti i službe u Katoličkoj Crkvi, poglavito u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Dvojica od njih postali su kardinalima, Franjo Šeper (†1981.), prefekt Kongregacije za nauk vjere i Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup. Treći, Josip Uhač (†1998.), apostolski nuncij i tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, preminuo je istoga dana kad ga je papa htio oglasiti budućim kardinalom Rimske Crkve. S tom trojicom ukupno 33 svećenika iz današnjeg zavoda sv. Jeronima postali su (nad)biskupima. Mnogi od pitomaca Zavoda istaknuli su se kao profesori, odgojitelji, prevoditelji, istraživači na raznim područjima (teologija, povijest, arheologija, hagiografija, glazba, književnost...) te kao autori katekizama, raznih priručnika, ili su na drugi način stekli zasluge na kulturnom i duhovnom polju. Teško je zamisliti i pretpostaviti kako bi izgledala povijest Katoličke crkve u hrvatskome narodu kroz posljednjih pet stoljeća kao  i danas, bez hrvatskih ustanova svetoga Jeronima.

Sve te ustanove imale su uvijek u središtu događanja i okupljanja crkvu sv. Jeronima. Tako je i danas. Ona je prava riznica sklada arhitekture i mnoštva slika i drugih umjetničkih djela. S druge pak strane crkva je molitveno središte, hram Božji, okupljalište mnoštva vjernika što dolaze na molitvu. O crkvi se brine Uprava zavoda sv. Jeronima sa svećenicima studentima. U njoj se služe sv. Mise na talijanskome i hrvatskome jeziku. Posebno je svečano za blagdane sv. Jeronima, sv. Nikole Tavelića i bl. Alojzija Stepinca. S demokratskim promjenama u domovini, crkva je ponovno postala odredište hrvatskih hodočasnika, kako iz Domovine tako i inozemstva. Godišnje organizirano prođe kroz crkvu od sedam do deset tisuća hrvatskih hodočasnika. Smještena u srcu staroga Rima uz glasoviti oltar mira „Ara Pacis“, nadomak grobnice rimskoga cara Augusta, Španjolskoga trga, Piazza del Popolo, ispred Ponte Cavour što povezuje dvije gusto naseljene obale Tibera, crkva privlači mnoštvo posjetitelja iz čitavoga svijeta koji obilaze Rim.

Jure Bogdan, Rim, 30. rujna  2012.