Hrvatska crkva svetog Jeronima
ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (B)
Liturgijska čitanja: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17
don Mario Popović
Liturgijska nas čitanja tijekom cijelog vazmenog vremena opominju na jednu nezaobilaznu činjenicu, odnosno dar Božji, o kojemu ovisi naše djelovanje i kršćansko življenje – o daru Duha Svetoga. Čitajući evanđeoske izvještaje, mogli smo primijetiti što uskrsli Gospodin čini kad se, proslavljen, ukazao učenicima: dahnuo je u njih, poslao im Duha Svetoga. Taj isti Duh, koji je njima poslan, baštinimo i mi danas i na taj način se priključujemo generacijama koje su surađivale s Duhom Božjim i njemu, na neki način, bili suradnici u mijenjanju lica zemlje. Tako su i današnja čitanja usmjerena prema misijskome poslanju Crkve kao zajednice naroda Božjega. Bili Židovi ili Grci, svi su pozvani od Gospodina na zajedničku baštinu vjere.
Upravo je taj poziv – svima – krucijalni trenutak evanđeoskoga hoda prve Crkve, kada pogani ulaze u zajedništvo svetih. To vidimo u susretu Petra i Kornelija, kojemu je prethodila duga priprava, kako za jednoga, tako i za drugoga. Time se odašilje sasvim novi pravac pastoralnog i evangelizacijskog djelovanja: ruši se granica postavljena nekoć od samoga Boga, kada je odvojio sebi izraelski narod od svih ostalih kao svoj odabrani narod. Ta se barijera ruši samo i jedino s Bogom samim. Ne radi se ovdje o osobnoj Petrovoj ili Pavlovoj inicijativi, ili tek improviziranom nastojanju njihovih zajednica. Ne radi se također ni o kakvom ukidanju ili poništavanju stečenoga, već o usavršavanju, ispunjenju Božje namisli.
Čini nam se pomalo neobično: zašto je Bog u svojoj namjeri da spasi svijet i čovjeka odlučio u početku odabrati samo jedan narod? Kako bismo napipali barem malo od ovoga velikoga otajstva Božjega nauma, posežemo za paradigmom komplementarnosti: i u ovom slučaju Izraelu, izabranom Božjem narodu, potrebni su po prvi put u njegovoj povijesti „gojim“, pogani – i obrnuto. Više ništa nije kako je bilo prije – dolaskom Sina Božjega na svijet Izrael kao takav gubi politički „primat“, istodobno se proširujući po svojim članovima do svih granica svijeta.
Možda bi danas bilo odveć ambiciozno ustvrditi kako nas Bog nije sve stvorio jednake – u našemu dostojanstvu sigurno jest – ali kao pojedinci svakako ne podliježemo uvijek istim normama jer smo različiti karakterom, stavovima, društvenim okruženjima i slično. No, u našemu mentalitetu i civilizaciji općenito, navikli smo se služiti mjerilima. Tako danas u sveopćem diskursu o slobodi i pravima svakoga od nas, kao nikada prije podliježemo normama i prosudbama drugih.
Na tragu misli svetih otaca upravo je različitost ona norma koja postoji zbog samoga spasenja. Bog želi da se svi ljudi spase, ali samo u odnosu s drugima. Nitko ne može „zaslužiti“ svoje spasenje sam po sebi, u ostvarenju vlastitih snaga. Ta različitost i radikalan obrat prve Crkve, toga mnoštva „Kornelija“ postao je kršćanskoj zajednici jedan od stupova njezinoga misijskoga poslanja, teologije i tradicije. Paradigmatski govori i nama danas: općenitost spasenja jest naša realnost, koja nosi sa sobom radikalne odluke i autentično svjedočenje.
Tako dolazimo do današnje evanđeoske poruke. U snažnome i simboličnom ivanovskom govoru čitamo Kristove oporučne riječi koje nas obvezuju na tri stvarnosti, u sebi nerazdjeljive: one o ljubavi, prijateljstvu i pozivu. One ne isključuju nikoga, a pozivaju na nasljedovanje. Govor je pomalo polemičan, rekli bismo odviše pravnički suh i nemaštovit: ukoliko budete slijedili zapovijedi, baštinit ćete beneficije. Zapovijed, dakako, nije zbog sebe same već je egzistencijalno upućena na drugoga. Zapovijed ljubavi temelj je ostanka u Kristovoj ljubavi. Iz nje proizlazi prijateljevanje s Kristom, koje je bezuvjetno i oslobođeno svih naših mjerila, ograničenih prosudbi i pristranih mišljenja.
Možda se ovakav govor čini odveć teoretskim i iskustveno neprovjerenim, nedostižan ideal nama običnim ljudima koji, eto, ovisno o osobnom raspoloženju kažemo da, ili igrom slučaja ili promislom Božjim, pokušavamo služiti jedni drugima kao svećenici te kao braća i sestre. Znajući da su možebitna pitanja i sumnje sasvim opravdane na Kristove zahtjeve koji izgledaju teškima, današnju besjedu zaključuje onako kako priliči Bogu: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane (Iv 15, 16). Time je zaključio svaku daljnju raspravu i eventualne nesuglasice. Ono što nam se činilo odveć teoretskim, postaje razlog zbog kojega živimo. To je dakle naš ideal – iznad svih ljudskih dostignuća, humanističkih vrlina i umnih sposobnosti: biti pozvan od Boga.
Lijepo je naš pjesnik S. S. Kranjčević ispjevao: I tebi baš što goriš plamenom, od ideala silnih, vječitih; ta sjajna vatra crna bit će smrt; mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati. Ne sumnjamo u ono što je istinito, povijesno, tako veliko i stvarno! Pozvao nas je! Možemo iskusiti gotovo svakodnevno kako nas Krist poziva u svoju misiju. On nam zato daje svoga Svetoga Duha. Koliko god u životu bilo teško, pa čak se i sami sebi činili nevjerodostojnima i grješnima, on nas prati i štiti, šaljući nas u svijet da idemo i rod donosimo. Krist ne uzima time naše dostojanstvo, ne osiromašuje našu slobodu. U ovom našem svijetu zanimljivo je primijetiti kako jedino čovjek istinske, prave vjere u zajednici naroda Božjega, nije tek pojedinac u bezglavoj masi podvrgnutoj ikojoj svjetskoj instituciji ili čovjeku.
U našem redovitom svibanjskom okupljanju sjećamo se i dvojice duhovnih velikana koji su zasigurno, preko nemalih poteškoća, bili svjesni ovoga ideala poziva. Bl. Ivan Merz i sv. Leopold Bogdan Mandić osobnosti su koje su na sebi svojstven način i kako su najbolje umjeli, utkali dio sebe u mnoge životne povijesti i tako učinili da onim idealom – biti pozvan, Kristom dotaknut – donose rod koji ostaje. Oni su gotovo u potpunosti ostvarili svoje djelovanje te mijenjali lice zemlje u snazi Duha Božjega. Oni nisu kopija Krista, nego ostvarivanje njegovoga poziva ljubavi u danom povijesnom trenutku.
Kao sveci, bivaju nam primjerom života i možda nadahnućem naše osobne pobožnosti. No, svaka se pobožnost događa snagom Duha. Zahvat Duha Svetoga nije prvenstveno nekakav naš osjetilni ili emotivni doživljaj, u kojega bismo se utopili i odvojili od svijeta, obveza i dužnosti, čineći sebi nekakve umjetne duhovne ideale. Ono je ponajprije svijest o nužnosti gotovo stalnoga obraćenja na našem životnom putu.
Petar traži da se krste oni koji su primili Duha. Krštenje tako ne postaje politički privilegij samo odabranima, nego milosni dar svima. Neka nas poput Petra i Kornelija obuzme Duh Božji koji će nas sokoliti u našem svakodnevnom slijeđenju ideala poziva Kristovoga – da idemo i rod donosimo. Amen.
