Svetište Gospe Sinjske, 29. veljače 2016., 8.00 sati
Dragi braćo svećenici, draga braćo i sestre,
Rado sam želio nakon ređenja za biskupa doći u ovo Gospino svetište slaviti sv. Misu. Nisam bio siguran hoću li to moći ostvariti, s obzirom na obveze odmah nakon ređenja prije dva dana, ili ću morati odgoditi za kasnije. Raduje me i činjenica da su ovdje s nama svećenici studenti iz Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, zajedno s vicerektorom vlč. Marko Đurinom, i da smo u Rimu planirali njihov dolazak u Gospino svetište u sklopu dolaska u Domovinu na moje biskupsko ređenje. Stvari su se posložile tako da sam i ja mogao doći zajedno s njima slaviti sv. Misu.
Otkako sam krenuo u malo sjemenište davne 1969. godine, svake godine sam hodočastio Gospi Sinjskoj. U mladosti to je bilo pješice, ili iz rodnog mjesta ili kasnije iz Splita. Tako sam nastavio i kao svećenik. Nastojao sam da taj moj zavjet bude diskretan, što je moguće više anoniman, kad nisu gužve i kad je u svetištu mirno. Dolazeći kao sjemeništarac i bogoslov, u susretu s braćom franjevcima koji su bili u svome redovničkome ruhu što je svetištu davalo poseban ton, svetište sam doživljavao kao privilegirano mjesto susreta Boga i čovjeka, pod okriljem nebeske majke.
Posljednji put bio sam ovdje krajem kolovoza prošle godine.
Svi mi znademo dobro što to znači majka u životu čovjeka. Osim zemaljske majke kao kršćani imamo i nebesku majku. Kad izgubimo zemaljsku majku, spontano smo još više upućeni na nebesku majku. Majci možemo i hoćemo pristupiti u svakome trenutku našeg života. Svaki i svaka od nas donijeli smo i danas nešto od vlastitih potreba i želja Gospi Sinjskoj. Ja sam došao zahvaliti Gospi za mnoge stvari u životu kao svećenik. Istovremeno dolazim danas ovdje kao hodočasnik i molim ju za svoju budućnost kao biskup, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj.
Stara narodna mudrost kaže kako je svugdje lijepo, ali je doma, u zavičaju, najljepše. Zavičaj je mjesto u kojem se rađaju, ali i čuvaju tolike uspomene na događaje i ljude koji su obilježili naše živote. No, taj naš život Gospodin nije osmislio kao ustajalu močvaru, već kao rijeku koja kuda god prolazi donosi zdravlje i čisti od gube. I toliko puta i nama samima čudan je tok te naše životne rijeke: tek što se malo smiri u nekoj nizini, već dolazi do ruba provalije… I baš kada pomislimo da je sve gotovo, naša rijeka pretvara se u prekrasni slap iznad kojeg uvijek bdije naša Zvijezda Mora, Gospa Milosti, koja je i ovaj grad Sinj čudesno očuvala od navale ondašnje turske vojske, u noći s 14. na 15. kolovoza 1715.
Evanđelje današnjeg dana izvješćuje nas kako Isus nije bio dobro došao u svoj zavičaj i to do te mjere da su ga htjeli strmoglaviti s litice. Možemo i zamisliti koliko ih je njegov dosljedan život i snažna riječ uznemirivali u njihovoj svakodnevici kad je došlo do toga da su ga htjeli strmoglaviti. Bez obzira na dobro koje je obilno dotad učinio, bez obzira na čudesna ozdravljenja, izliječene tolike bolesnike, bez obzira na rodbinu, prijatelje i poznanike, htjeli su ga se riješiti, jednom zauvijek.
Možemo i zamisliti kakav je to bio prizor kad su ga doveli do ruba provalije. Na rubu ponora ispunjenog prazninom i mase ispunjene gnjevom stoji onaj koji je Istina, onaj koji je malo prije povratka u svoj zavičaj u pustinji bio suočen sa sličnom kušnjom: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Odgovori mu Isus: “Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike. (Lk 4, 9.12-13) I na tu „drugu priliku” nije trebalo dugo čekati i to među ljudima koji su Isusa jako dobro poznavali. Kao ni đavao u pustinji, tako nitko ni u ovoj masi nije smogao hrabrosti približiti se Istini, na nju položiti svoje ruke i gurnuti je u ništavilo. Za to treba imati hrabrosti. Masa to nije imala.
Ovdje ne mogu, ne sjetiti se i jedne zgode s bl. Alojzijem Stepincem. Kad mu je završilo suđenje, ravnatelj zatvora u Lepoglavi naredio je stražarima da poredaju zatvorenike u „špalir” jer dolazi jedan opasan zločinac. Zatvorenika su trebali provesti kroz „špalir” tukući ga i ponižavajući. Ali nitko nije znao tko treba doći. Kad je sve bilo spremno, na vratima se pojavio visok i mršav čovjek u reverendi. Pozdravio je sve nazočne: „Hvaljen Isus i Marija!” Kad su ostali zatvorenici i stražari prepoznali da je to nadbiskup Stepinac, refleksno su mu odgovorili: „Navijek hvaljen!” Tako zbunjeni, ne znajući što da rade, jer su očekivali zločinca, kleknuli su. Bl. Alojzije je pak prošao između njih, udijelio im blagoslov i mirno otišao do svoje ćelije.
Biti prorok, navjestitelj i tumač Božje poruke i volje u suvremenome svijetu, među svojim sunarodnjacima, nije bilo, nije i neće biti lako jer prorok je u prvom redu svjedok vječne Istine. On u temeljnim načelima ne podliježe kompromisima, ne popušta, dosljedan je.
Zahvalni smo Gospodinu, kao narod, što nam je od samih početaka kršćanstva na ovim prostorima kao dar dao tolike osobe koje su bile dovođene do ruba: sve tamo od Solinskih, Istarskih i Srijemskih mučenika, pa sve do blaženog Miroslava Bulešića i tolikih drugih nam znanih i neznanih svjedoka Istine.
Čovjek nije od Gospodina stvoren da mu u životu bude loše, da u njemu pati od raznih suša ili guba. Svi smo od Njega pozvani, osobito svećenici, biti hrabri svjedoci koji se neće povlačiti pred raznim navalama koje nas toliko puta dovode do ruba. Mi znademo „kome smo povjerovali” (usp. 2 Tim 1,12), za kime smo pošli i kome smo čvrsto i odlučno rekli: „Neka mi bude po tvojoj riječi.” (Lk 1, 38) Mi ne živimo samo o kruhu, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (usp. Mt 4,4), o riječi koja „prosuđuje nakane i misli srca” (Heb 4,12).
Svakodnevno nasićeni tom Božjom riječju, Riječju koja je postala Tijelo (usp. Iv 1,14), kao pravi proroci u poteškoćama svoje službe, vidimo njezinu punu ljepotu. Tajna uspjeha svakog ostvarenog kršćanina je u prihvaćanju u vjeri, svoga križa, svoga zvanja u cjelini, nepodijeljeno: „hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24).
mons. Jure Bogdan,
vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj
