Mjesečna duhovna obnova za svećenike i poglavare Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima održana je u subotu, 15. studenoga u benediktinskoj opatiji Montecassino. Ovu glasovitu opatiju osnovao je 529. godine sveti Benedikt i u njoj je preminuo. U njoj se čuvaju, ispod glavnoga oltara bazilike njegove relikvije kao i njegove rođene sestre sv. Skolastike.
Stigavši na Montecassino, svećenici su najprije razgledali opatiju i upoznali se s njezinom iznimnom i bogatom poviješću. Ova opatija je imala ogromno evangelizacijsko i kulturno značenje za mnoge europske zemlje. Još u najranijoj hrvatskoj povijesti benediktinci iz ove opatije djelovali su u hrvatskim zemljama, na dvoru hrvatskih narodnih vladara. Nekoliko puta opatija je doživjela razaranja i pljačke ali se uvijek dizala iz pepela. Posljednji put srušena je u bombardiranju 15. veljače 1944. godine. Nakon rekonstrukcije u izvornome obliku „dove era e come era“ papa Pavao VI. posvetio je baziliku 1964. godine.
Nakon razgledavanja samostana svećenici iz Zavoda sv. Jeronima sudjelovali su u koru bazilike s monasima na latinskoj pjevanoj molitvi večernje. Potom je duhovnik o. Mihály Szentmártoni DI održao prigodno razmatranje nad grobovima sv. Benedikta i sv. Skolastike. U svome izlaganju o. Szentmártoni je usporedio benediktinsku i isusovačku duhovnost kroz tri vida: molitvu, rad i mistiku. Za benediktinca je molitva – bogoslužje. On živi u samostanu okružen prirodom, u molitvi se povlači iz užurbanosti i kaotičnosti svijeta posvećujući vrijeme Bogu. Ritam života određen je ritmom molitve. Za isusovca molitva je pak izvor snage, „trampolin s kojega skače u nove avanture“. Isusovac ne živi u samostanu, nego u rezidenciji usred grada. Njegov je ritam života određen radom koji postaje molitva. Slično je i po pitanju rada: u benediktinaca prevladava rad unutar samostana na korist samostana pokazujući da rad ima svoju unutarnju vrijednost, dok isusovac djeluje izvan zidina svoga doma želeći osvojiti ljude za Krista. Isto tako s obzirom na mistiku, može se reći sažeto da benediktinac želi Boga dati ljudima, a isusovac nastoji ljude dovesti k Bogu, istaknuo je među ostalim o. Szentmártoni. Zaključio je da dijecezanski svećenik u svome identitetu sadrži snažne elemente, kako benediktinske tako i isusovačke duhovnosti. Dijecezanski svećenik ostvaruje sklad između molitve i rada, tiho izgrađuje Božje kraljevstvo, istovremeno traži i nove putove. Pouzdaje se u svjetlo odozgor i ima hrabrosti za nove apostolske pothvate.
Nakon vremena predviđenoga za svetu ispovijed i osobnu molitvu uslijedilo je koncelebrirano euharistijsko slavlja koje je u kripti samostanske crkve, nad grobom sv. Benedikta i sv. Skolastike predvodio rektor msgr. Jure Bogdan, a propovijedao je duhovnik o. Mihály Szentmártoni. Kao spomen na dolazak svećenika iz Zavoda sv. Jeronima, u milenijsko mjesto molitve i rasadište duhovnosti i kulture, rektor Bogdan poklonio je samostanskoj knjižnici pretisak splitskoga evanđelistara „Evangeliarium Spalatense“.
Franjo Frankopan Velić
