Svećenik Zagrebačke nadbiskupije Mislav Kutleša, obranio je u petak 4. svibnja 2012. na Papinskoj akademiji Alfonsiana u Rimu doktorsku radnju iz moralne teologije. U ispitnome povjerenstvu sudjelovali su profesori Narciso Cappelletto C.Ss.R, Edmund Kowalski C.Ss.R i Nestor Basunga C.Ss.R. Radnja napisana na talijanskome jeziku nosi naslov Il nuovo modello di unita del genere umano secondo Giovanni Paolo II: l’umanita nello sviluppo di una nuova etica della società umana (Novi model jedinstva ljudskoga roda kod Ivana Pavla II: čovječanstvo u razvoju nove etike ljudskoga društva).
U doktorskoj disertaciji u četiri poglavlja autor se bavi pitanjima odnosa među ljudima i nacijama u svrhu proučavanja osnovnog ljudskog poziva na jedinstvo u koji su uključeni svi članovi ljudske obitelji, poziv koji se odražava u Isusovoj Velikosvećeničkoj molitvi “… da budu jedno kao što smo mi jedno” (Mk 17, 22). Osobit naglasak stavljen je na preispitivanje sve raširenijeg ponašanja pojedinaca i udruženih ljudskih zajednica koji sustavno ugnjetavaju ljude, osobito malene, siromašne i bolesne. Dokidaju i(li) i zanemaruju osnovna ljudskih prava te time “moćniji, bogatiji i napredniji” ugrožavaju jedinstvo i mir na zemlji među nacionalnim i u međunarodnim strukturama.
S tim u vezi Ivan Pavao II započinje svoj sve prisutniji govor o strukturama grijeha i grješnosti struktura koje razaraju ljudsko društvo. Osnovnu pokretačku snagu takvoga ne-ljudskoga i protu-životnoga stava crpi se, prema riječima Ivana Pavla II., u materijalističkoj i ateističkoj filozofiji, koja sustavno negira temelj društvene etike tj. jednako dostojanstvo i pravo na razvoj svakoga čovjeka i svih ljudi. Sve to još više produbljuje duhovni, etički i ljudski “jaz” među članovima ljudske obitelji i pogoduje razvoju jakih promjena međuljudskih i međunarodnih odnosa s negativnim posljedicama. Slabiji i manji se stavljaju u podređeni položaj na gospodarskom, političkom, tehnološkom polju sve do teških zloporaba na biomedicinskom području. Time je bitno ugroženo dostojanstvo i život čovjeka. Pred tim utilitarističkim, elitističkim i individualističkim stavovima u kojima se nalazi suvremeni čovjek, javlja se potreba za novom kulturom i etikom koja će se temeljiti na svijesti o prirodnom i transcendentnom dostojanstvu svakoga čovjeka, u čijem se licu odražava ne samo lice bližnjega već i lice sina Boga Oca, kako nam tumači Ivan Pavao II u enciklici Sollicitudo rei socialis. Potrebna je etika koja će, prema riječima pape Benedikta XVI., biti prijateljica čovjeka ali i jedinstva ljudskog roda i mira, koja će graditi međuljudske odnose u ljubavi i istini. Prema tome, Ivan Pavao II se okreće buđenju o neprocjenjivom i nepovredivom dostojanstvu svakoga čovjeka, predstavljajući ga kao sliku Božju, društveno biće, biće prava i obveza te zaključuje da je svaki čovjek dobro ljudskoga društva koje zaslužuje jednaku pažnju i priliku da se ostvari u potpunosti kao čovjek.
Okrenut istini o dostojanstvu svakog čovjeka i svih ljudi, Ivan Pavao II. upućuje poziv cjelokupnom ljudskom rodu za stvaranjem “nove etike” kojom će znati zaštiti svako ljudsko biće otvarajući mu mogućnost da ostvari svoje potencijale i prirodna prava, od kojih se na poseban način izdvaja pravo na život. U središtu nove etike ljudskoga roda nalazi se emancipacija svih potlačenih i obespravljenih članova obiteljske zajednice te dublje poštivanje svih njezinih članova na jednaki način te uzajamno ljudsko i duhovno povezivanje. Tako nam Ivan Pavao II u enciklici Veritatis splendor izdvaja tri glavne etičke norme novog modela jedinstva: solidarnost, pravednost i umjerenost; norme kojima papa daje novu društvenu i altruističku dimenziju, kojom osigurava zdravu duhovnu, ljudsku i etičku povezanost svih članova ljudskoga roda otvarajući prostore za stvaranje “civilizacije ljubavi” i “kulture života” sa snažnim osjećajem za međuovisnost i uzajamnost. Ivan Pavao II. naglašava odgovornost Crkve, obitelji i društvenih struktura u etičkoj obnovi svijeta.
Mislav Kutleša rođen je 1980. godine u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij započeo je 2002. u Zagrebu (Katolički bogoslovni fakultet), a završio u Rimu na Papinskome lateranskom sveučilištu 2007. godine. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je u zagrebačkoj prvostolnici 2008. godine. U prvim godinama rimskog studija boravio je u Papinskome rimskom velikome sjemeništu (Pontificio Seminario Romano Maggiore). Godine 2007. upisao je poslijediplomski studij iz moralne teologije na Papinskoj akademiji Alfonsiana gdje je i magistrirao 2009. godine s temom Il giuramento di Ippocrate alla luce del magistero della Chiesa Cattolica (Hipokratova zakletva u svjetlu nauka Katoličke Crkve). U vrijeme poslijediplomskoga studija, bio je član Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (2008.-2012.).
