Branko Murić, asistent na Katedri fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, obranio je 21. rujna doktorsku disertaciju na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu o temi “La rivelazione come comunicazione del fondamento ultimo” čime je stekao naslov doktora fundamentalne teologije. Ispitnoj komisiji predsjedao je, u svojstvu zamjenika dekana, prof. Luigi Michele De Palma, u svojstvu mentora prof. Giuseppe Lorizio, u svojstvu sumentora prof. Antonio Sabetta i prof. Gianluigi Pasquale te u svojstvu ispitivača prof. Riccardo Ferri i prof. Pierluigi Sguazzardo. Za doktorski rad novom je doktoru teologije dodijeljena najveća pohvala (suma cum laude).
Rad od 458 stranica se, pored uvodnog dijela i zaključka, sastoji od četiri dijela. U uvodnom dijelu se ocrtava širi kontekst i pruža se okvir disciplinskog područja u kojem se autor kreće. Zatim se promišlja o auditus temporis kao locus theologicusu fundamentalne teologije, ukoliko i danas želi davati razlog kršćanskoj nadi (usp. 1 Pt 3, 15). Potom se precizira problem “kako” danas razmišljati o objavi u njezinoj sociološkoj i epistemološkoj ulozi (u najširem naglasku tih izraza). Želi se, ukratko, pokazati razvoj kategorije objave i njezina prenošenja (traditio) kod nekih predstavnika filozofije i teologije, služeći se fenomenološkom metodom. Tim se uvodnim dijelom također problematizira kategorija objave, shvaćene kao božanske samoobjave pod njezinim epistemološkim profilom i istražujući zašto je danas teško razmišljati o njoj (N. Luhmann, P. Tillich i K. Rahner).
Nakon te preliminarne problematizacije, u prvom se dijelu razvijaju glavne ideje predloženih pristupa, smještajući ih u njihov kontekst. Izbor “klasičnih” autora, bilo filozofa bilo teologa, provodi se prema redoslijedu važnosti za utemeljujuće-transcendentalni pristup (pitanje o posljednjem utemeljenju i prvoj filozofiji oko transcendentalne filozofije J. G. Fichtea s prijedlozima M. Blondela i K. Rahnera) te praktično-komunikacijski pristup (polazeći od komunikacije kao antropološkog fenomena sve do izlaganja temeljnih shvaćanja teorije komunikacijskog djelovanja filozofa kao što su J. Habermas i K.-O. Apel).
Rad se dalje dijeli na dva dijela, slijedeći sintetičko-analitičku metodu, sa svrhom rekonstruiranja glavnih impostacija glavnih predstavnika dvaju fundamentalno-teoloških pristupa. Tako se u drugom dijelu autor bavi zasebno predstavnicima utemeljujuće-transcendentalnog pristupa (H. Verweyen, K. Müller i Th. Pröpper) dok se u trećem dijelu obrađuju predstavnici praktično-komunikacijskog pristupa fundamentalne teologije (H. Peukert, N. Copray, E. Arens i P. Knauer). Autor je metodološki nastojao ostati što je više moguće vezan uz formalni objekt istraživanja, to jest uz objavu kao temelj kršćanske vjere i kao komunikacijski čin koji se odvija između Boga i čovjeka.
U četvrtom dijelu, koji odgovara epilogu, pruža se, najprije, kritički pristup impostacijama utvrđenim u drugom i trećem dijelu, tražeći kritične i, gdje je to moguće, dodirne točke koje omogućuju uspostaviti, u nastavku, kritičko-simpatetičnu konstruktivnu integraciju predloženu kao “treći put”, ne kontradiktoran već upravo objedinjujući i dijaloški, koji izmiče svakoj sveobuhvatnoj sistematizaciji, kroz paradoksalnu perspektivu objave (slijedeći prijedlog G. Lorizia) u njegovoj komunikacijsko-participativnoj i simboličko-sakramentalnoj potencijalnosti.
Branko Murić rođen je 1981. godine u Zagrebu. Nakon osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja upisuje filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 2007. godine. Tijekom diplomskog studija boravio je i na studiju u Austriji (Graz), a nakon višegodišnjeg iskustva novinarskog rada za katolički tjednik “Glas Koncila”, upisuje u jesen 2007. na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu (Italija) specijalizaciju iz fundamentalne teologije, područja objave. Akademski stupanj magistra znanosti iz teologije, područja fundamentalne teologije, postiže 30. lipnja 2009. kada pod mentorstvom prof. dr. Giuseppea Lorizija brani magistarski rad pod naslovom “Senso definitivo della rivelazione trasmessa nell’Ultima parola di Dio. La prospettiva teologico-fondamentale di Hansjürgen Verweyen”. Od jeseni 2009. upisuje doktorski studij na Papinskom lateranskom sveučilištu pod vodstvom istog mentora. Od svibnja 2010. zaposlen je kao asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od urednika zbornika radova “Teologijom svjedočiti i naviještati” (Zagreb, 2011.) objavljenog u čast prof. dr. Tomislava Ivančića. Dobitnik je godišnje nagrade koju dodjeljuje Društvo sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu.