In memoriam don Josip Burić

 

IN MEMORIAM DON JOSIP BURIĆ

105 godina od rođenja

1910. – 2015.

Rim, 1. studenog 2015., 15.00 sati

Negdje je spomenut podatak da je na rimskome Veranskom groblju pokopano više od 40 milijuna pokojnika. O mnoštvima ove megapolske nekropole svjedoče mnogobrojni grobovi, spomenici i natpisi na njima. Koliko li je još onih koji su pokopani bez ikakova znaka i spomena? Iza svakog imena i prezimena, stoji jedan život, živi i konkretni čovjek. Na spomeniku grobnice Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima (pred kojom stojimo) urezana su 23 imena pokojnikâ koji su položeni u Zavodsku grobnicu. Sukladno našoj tradiciji da se spomenemo nekoga od istaknutih ljudi iz hrvatske rimske zajednice, posebice se zaustavljamo pored jednog natpisa

 

„Josip Burić Seniensis

Beneficiatus Capituli Vaticani

Natus 13.IV.1910-Mortuus 4.III.1997.“.

(Josip Burić Senjanin

Nadarbenik Vatikanskog kaptola

rođen 14. travnja 1910. – Preminuo 4. ožujka 1997.).

Tri kratka redka s nekoliko podataka iza kojih stoji bogati život i djelo odličnog svećenika Katoličke Crkve, našeg sunarodnjaka rođenog prije 105 godina.

Sin Luke Burića i Marije Burić rođ. Miholić rodio se u Kraljevici, 13. travnja 1910[1]. Josipov otac Luka poginuo je početkom I. svjetskoga rata na ruskome ratištu u mjestu Batelka na Karpatima. Pučku školu pohađao je u rodnome mjestu i tri razreda građanske škole. Kraljevički kapelan Nikola Žuvić[2], poslije prof. sv. Pisma na Bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, oduševio ga je za svećeničko zvanje i poslao u sjemenište. Burić je nastavio srednju školu u Požegi kao pitomac tamošnjeg Zavoda za siročad. Godinu dana kasnije primljen je u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij završio je u Senju i Zagrebu 1929.-1933. U šk. godini 1930/1931. bio je predsjednik Zbora duhovne mladeži zagrebačke. Za svećenika Senjske i Modruške biskupije zaredio ga je zagrebački nadbiskup Antun Bauer[3] u Senju, 25. lipnja 1935[4]. Mladu Misu slavio je u Kraljevici 9. srpnja iste godine.

Najprije je službovao kao kapelan u Jelenju (1933.-1935.), potom je imenovan tajnikom i ceremonijarom Senjskoga biskupa, te bilježnikom Duhovnog stola u Senju (1935.-1945.).

Od 1935. do 1940. predavao je crkvenu povijest u Bogoslovnom sjemeništu u Senju. U svojstvu tajnika obišao je cijelu biskupiju i upoznao prilike u njoj. Već tada započeo je s marljivim skupljanjem povijesne građe o Senjskoj i Modruškoj (ili Krbavskoj) biskupiji po župama i u biskupskome arhivu. Za vrijeme II. svjetskoga rata preživio je bombardiranje Senja. Pogođen je bio i biskupski dvor. Nekoliko dana prije pada Senja u partizanske ruke, biskup Viktor Burić poslao je njega i msgr. Antuna Golika u Rijeku da izvide mogućnost spašavanja važnih biskupijskih dokumenata i dragocjenosti. Budući da su partizani neke svećenike, ni krive ni dužne, mučki ubili, nakon obavljenog posla u Rijeci biskup Burić preporučio je obojici da se ne vraćaju u Senj nego da ostanu u Rijeci. Čim bude moguće neka krenu u Trst gdje će se zadržati „na kraće vrijeme“. To isto im je svjetovao i riječki biskup Camozzo.

Josip Burić je došao u Italiju kao izbjeglica 21. travnja 1945.[5], najprije u Trst i potom u Rim u Zavod sv. Jeronima. Nikada više, ni živ ni mrtav, nije se vratio u Domovinu. Obratio se rektoru msgr. Jurju Magjercu za pomoć. Bio je primljen u Zavod sv. Jeronima. U Zavodu je boravio 11 godina, od 1945-1956. Studirao je crkvenu povijest na Gregoriani. Doktorirao je 21. travnja 1948. Naslov teze: Le Diocesi di Segna e di Modrussa durante l’Episco­pato di Giovanni Benzoni (1730-1745) (Biskupija Senjska i modruška za vrijeme biskupa Ivana Antuna Benzonija /1730.-1745/). Svećenici postdiplomci nakon završenih studija nisu se smjeli vratiti u Domovinu. Tako je i Burić poslije obranjene doktorske radnje ostao u Zavodu sv. Jeronima do 1956. U Zavodu je vršio službu arhivara, knjižničara i orguljaša. Kada je 1955. godine jugoslavenska vlada uvjetovala puštanje svećenika iz domovine na studij u Rim raspuštanjem pastoralne centrale za hrvatsku emigraciju u Zavodu, Burić je napustio Zavod, iako mu je tadašnji rektor msgr. Mađerec rekao da ne mora nigdje odlaziti.

Iz Zavoda je otišao u briksensku biskupiju (Brixen, Bressanone)[6]. Bio je kapelanom u župi Taisten (Tesido). Četiri mjeseca poslije, zbog zdrastvenih razloga (nadmorska visina 1200 metara nije nikako odgovarala njegovome organizmu), po savjetu liječnika, otišao je 1956. godine u Baldissero na sjeveru Italije u biskupiju Ivrea u Piemontu. Tu je djelovao kao kapelan kod njemačkih sestara «Naše Gospe» do 1961. godine. Kod oo. Salvatorijanaca u mjestu Chieri (Torino) prešao je 1961. ali samo za kraće vrijeme. Od 1962. pa sve do smrti djeluje u Grottaferrati u «Domu sv. Nikole Tavelića», zajedno sa svećenicima emigrantima, Milanom Simčićem, Fabijanom Verajom, Ivanom Tomasom, Krešimirom Zorićem. Stanovito vrijeme bio je kapelanom kod sestara „Virgo fidelis“.

Od svoga mladenaštva pa sve do smrti marljivo je skupljao i proučavao povijesnu građu. Poglavito je proučavao Arhiv Propagande i u njemu dokumente koji su se odnosili na naše krajeve i prilike. Uređivao je Zbornike Hrvatskog povijesnog Instituta u Rimu.

Papa Pavao VI. ga je 21. travnja 1970. imenovao klerikom beneficijatom – nadarbenikom u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Službu je obnašao do kraja života.

Tri mjeseca prije smrti, 4. prosinca 1996. uputio je pismenu molbu vicerektoru Zavoda sv. Jeronima Marku Tomiću u kojoj stoji: „Budući da još nemamo novoga rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu, Vama kao nosiocu ravnateljstva istoga Zavoda pišem slijedeće: Jučer pišući svoju oporuku, izrazio sam u oporuci želju da kad umrem budem pokopan (sahranjen) u Rimu na Campo Verano u grobnici Zavoda svetog Jeronima. Imam 86 godina, a izbjeglica sam u Italiji već od 1945. godine i umrijet ću kao takav. Od 1945. godine nisam više bio u mojoj hrvatskoj domovini. Svećenik sam riječko-senjske nadbiskupije. Poznata mi je zavodska grobnica. Da se i za mene ondje nadje mjesto, mogu spomenuti, da sam boravio u našem Zavodu svetog Jeronima u Rimu od 1945. do 1955. i da sam napisao i izdao dvije knjige o povijesti prethodnih institucija današnjega našega Zavoda, i to 1) „Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu“ (Rim 1966.) i 2) „Kanonici hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu“ (1589-1901)“, Rim, 1971., pa se nadam da će to biti dovoljna preporuka za moje konačno počivalište ondje, iako u tudjini, ali ipak medju svojima“[7]. Vicerektor mu je potvrdno odgovorio 17. prosinca 1996.[8] na što je Burić pismeno zahvalio[9].

Don Josip Burić je doživio moždani udar 1. ožujka 1997. u svome domu u Grotaferrati. Preminuo je u rimskoj bolnici San Giovanni in Laterano, 4. ožujka 1997. u 13.30 sati[10]. Sprovodne obrede u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, 7. ožujka iste godine u 10.00 sati, predvodio je njegov kondijecezanac nadbiskup Josip Uhač, tajnik Kongregacije za Evangelizaciju naroda. Josip Burić je pokopan u zavodskoj grobnici u Rimu na gradskom groblju Campo Verano, 7. ožujka 1997[11]. Obred ukopa predvodio je rektor Zavoda.

Don Jozina stručna spremnost, velika radinost, preciznost i sposobnost, preporučivale su ga za mnoge poslove u vinogradu Gospodnjem. Vršio je službu knjižničara Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu. Bio je glavni suradnik postulatoru kauze sv. Nikole Tavelića msgr. Krešimiru Zoriću kod uređivanja biltena „Seraf u plamenu“. Bilten je izlazio u Rimu nakon Tavelićeve kanonizacije 1971 do 1981. godine. Od 1962. do 1968. Burić pomaže u uređivanju časopisa „Novi život“ i zbornika radova „Hrvatskog povijesnog instituta“ u kojemu i sam objavljuje zapažene znanstvene radove. Upravo ovaj Institut i pisani znanstveni radovi s područja crkvene i nacionalne hrvatske povijesti, od slobodnih autora u slobodnome svijetu, zadavali su mnogo brige i glavobolje jugoslavenskim vlastima koji su zatirali evanđeoske, crkvene i nacionalne vrednote. Komunističke vlasti su dobro znale da su intelektualci – misleći ljudi, potencijalni kritičari sustava. Sve diktature do onih najnovijih, neke rafinirano i suptilno a neke agresivno, žele kontrolirati ideje, medijski prostor, prosvijetno-kulturne ustanove, crkve…. Komunisti su se bojali hrvatskih intelektualaca u Domovini i u inozemstvu. Njih su željeli kontrolirati, njima upravljati…. Bojali su se njihovih ideja koje su svim sredstvima zatirali. Nisu prezali ni pred oružjem pa su mnoge od njih likvidirali usred bijela dana, pa i ovdje u Rimu. A upravo krug oko Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu bili su odreda katolički intelektualci, klerici i laici, slobodni u slobodnome svijetu. Njima je pripadao i Burić.

Burić je najviše svoga radnog vremena proveo u rimskim arhivima, najviše u Vatikanu i u Propagandinom povijesnom arhivu. Proučavao je Vatikanski arhiv obzirom na hrvatske teme i ljude i tu je bio pravi stručnjak. To svjedoči i njegov rukopis „Vatikanski arhiv – njegov raspored i način upotrebe“. Na 563 rukom ispisane stranice donosi osnovne podatke o tom arhivu i bilježi sve što je našao u njemu a odnosi se na hrvatske krajeve. Slično je napravio i za rukopise Vatikanske Biblioteke. Rukopis je naslovio „Ex manuscriptis Bibliothecae Vaticanae“ (176 stranica). Izradio je četiri rukopisna uvezana sveska na 1415 stranica koji donose izvješća i zaključke sjednica Propagande o južnoslavenskim krajevima. Naslov djela je: „I paesi degli Slavi meridionali negli indici dell’archivio storico della S. Congregazione ‘de propaganda fide’“.

Objavio je više članaka i nekoliko knjiga. Već smo spomenuli knjige: Iz prošlosti Hrvatske kolonije u Rimu, Knjižnica «Novog života»[12]; Kanonici Hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu (1589-1901[13]. Tko god obrađuje teme iz hrvatske povijesti u Rimu, ne može zaobići radove svećenika povjesničara Josipa Burića. Objavio je i tri pjesmarice.

Neka djela su mu objavljena nakon smrti. Tako npr. Crkva u svijetu iz Splita posthumno mu je tiskala djelo „Život i običaji Svete Zemlje u Isusovo vrijeme“.[14]

U Burićevoj ostavštini ima još rukopisne građe koja bi se mogla urediti i objaviti[15]. Po prirodi vrlo skroman, samozatajan, izuzetno precizan i znanstveno pouzdan svoja djela je dorađivao sve do smrti. Izbjegavao je za sebe reći da je povjesničar. U jednome pismu piše: «… bilo bi mi drago, ako bi se mogla ukloniti moja ‘qualifica’ povjesničara (….) jer ta oznaka pretpostavlja neki veći opus dotične osobe, a ja sam, uslijed mojih okolnosti, objelodanio u svemu dvije knjižice i po koji člančić i ništa više»[16].

Don Josip Burić je bio čovjek blage ćudi, izrazito vedre naravi, uvijek i svugdje pravi katolički svećenik i uzoran znanstvenik, povjesničar. Detaljan, precizan, siguran, pouzdan. Čovjek i svećenik s identitetom. Gospodin mu bio nagrada za sve njegove sitne vjernosti u svemu. Njemu je Bog sigurno rekao: Josipe, bio si vjeran u malome, dat će Ti se mnogo u nebu.

                                                                                           Jure Bogdan

[1] Osnovne biografske podatke vlastoručno je napisao Josip Burić. APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.

[2]Kratka biografija Nikole Žuvića u Jure Bogdan, Pokrovitelji, poglavari i pitomci Zavoda svetog Jeronima, u Jure Bogdan (priredio), Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901.-2001.), Rim, 2001., str. 910.

[3] Mile Bogović, Dr. Josip Burić (1910.-1997.), Senjski zbornik, Senj, Senjsko muzejsko društvo Senj – Gradski muzej Senj, God. 24 (1997)., str. 289.

[4] Nakon upostave Riječko-senjske nadbiskupije 27. srpnja 1969. član je prezbiterija Riječko-senjske nadbiskupije.

[5] Tako on sam za sebe kaže: «Documento di identificazione per profugo straniero N° 0022662 od 9 prosinca 1949”.

[6] Od 1. rujna 1964. biskupija je ujedinjena s Bolzanskom biskupijom, Bolzano-Bressanone (Bozen-Brixen).

[7] Pismo Josipa Burića vicerektoru Zavoda 4. prosinca 1996, APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.

[8] Pismo Marka Tomića Josipu Buriću 17. prosinca 1996, APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.

[9] Pismo Josipa Burića vicerektoru Zavoda Marku Tomiću 9. siječnja 1997., APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.

[10] APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.

[11] Usp. Josip Burić (1910-1997), u M. Bogović (uredio), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, 137-141; MILE BOGOVIĆ, Dr. Josip Burić (1910-1997), Croatica Christiana Periodica, God. XXI, Zagreb 1977., Br. 40., str. 190-194.

[12] Josip Burić, Iz prošlosti Hrvatske kolonije u Rimu, Knjižnica «Novog života» – Svezak 1., Rim 1966., 91 str.;

[13] Josip Burić, Kanonici Hrvatskog kaptola sv. Jeronima u Rimu (1589-1901), Izvadak iz knjige Radova Hrvatskog Povijesnog Instituta u Rimu, sv. III-IV (1971), Rim 1971., str. 91-159, I-VII;

[14] Josip Burić, Život i običaji Svete Zemlje u Isusovo vrijeme, Split, 1998., 310 str..

[15] Usp. Mile Bogović, Dr. Josip Burić (1910.-1997.), Senjski zbornik, Senj, Senjsko muzejsko društvo Senj – Gradski muzej Senj, God 24(1997)., str. 289-292.

[16] Pismo Ratku Periću od 17. srpnja 1985. APZHSJ, Osobnik Josip Burić, Rektorat.

Homilija msgr. Ratka Perića za svetkovinu sv. Jeronima, 30. 09. 2015.

SVETOMU JERONIMU (347.-420.)

Rim, 30. rujna 2015.

         Dragi sveti Jeronime, crkveni naučitelju!

         Pozdravljamo Te iz ove Tvoje rimske crkve kojoj je prije 430 godina kamen temeljac blagoslovio i potom je iz posebne ljubavi u čast Tebi posvetio papa Siksto V., hrvatskoga korijena. Došao si na ovaj svijet 347. godine, i to, kako pišeš: u Stridonu, „gradu što ga Goti razoriše, a bijaše na granici Dalmacije i Panonije”, tako da nitko živ ne zna gdje je to: Grahovo u Bosni, Sv. Petar na Krasu, Žejane i Muna, Štrigova u Međimurju, Stržanj kod Duvna, da ne nabrajamo dalje. Nisi Ti posebno isticao ni stridonstvo, ni dalmatinstvo, ni panonstvo, ali mi smo ponosni što si podrijetlom iz onih krajeva koji su stoljećima naseljeni hrvatskim narodom. Ti si toliko univerzalan da Te ne može obuhvatiti nijedna nacija na svijetu. Ti pripadaš svima nama. Bog Te obdario obilnim talentima uma, a na svaki talent vjerno si odgovorio novim zarađenim i još Ti Gospodar dodao drugih uzevši ih od onih koji nisu htjeli raditi (Mt 25). Odgojen u kršćanskom ozračju, iako nisi bio kršten sve do svoje 20. godine. Više/più…

Homilija, proljetni susret hrvatskih rimskih studenata, Rim 10. svibnja 2015.

Hrvatska crkva svetog Jeronima

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (B)

Liturgijska čitanja: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

don Mario Popović

Liturgijska nas čitanja tijekom cijelog vazmenog vremena opominju na jednu nezaobilaznu činjenicu, odnosno dar Božji, o kojemu ovisi naše djelovanje i kršćansko življenje – o daru Duha Svetoga. Čitajući evanđeoske izvještaje, mogli smo primijetiti što uskrsli Gospodin čini kad se, proslavljen, ukazao učenicima: dahnuo je u njih, poslao im Duha Svetoga. Taj isti Duh, koji je njima poslan, baštinimo i mi danas i na taj način se priključujemo generacijama koje su surađivale s Duhom Božjim i njemu, na neki način, bili suradnici u mijenjanju lica zemlje. Tako su i današnja čitanja usmjerena prema misijskome poslanju Crkve kao zajednice naroda Božjega. Bili Židovi ili Grci, svi su pozvani od Gospodina na zajedničku baštinu vjere. Više/più…

Cardinale Josip Bozanić: Omelia nella festa di Santi Cirillo e Metodio, Basilica di San Clemente, Roma, 14 febbraio 2015

Letture liturgiche: Is 52, 7-10; Ef 3, 14-19; Mc 16, 15-20

Venerati fratelli Cardinali, Vescovi, Presbiteri e Diaconi,

cari religiosi e religiose,

fratelli e sorelle in Cristo!

 

1. Nel brano del Vangelo di oggi, abbiamo sentito le parole di Gesù: „Andate in tutto il mondo e predicate il Vangelo ad ogni creatura“ (Mc 16,15). Questo è stato l’invito che hanno ascoltato anche i santi Cirillo e Metodio, a cui hanno risposto con grande fervore.

Grazie alla loro predicazione e alla loro testimonianza ci troviamo riuniti quest’oggi in questa celebrazione. Possiamo dire che la chiamata a loro indirizzata ha avuto un eco fortissimo, che tradotto in rendimento di grazie si può esprimere con le parole: Venite da tutto il mondo per raccontare cosa ha fatto la Parola di Dio tramite gli uomini che l’hanno accolta; tramite i santi che parlano la lingua dello Spirito.

La parola di Dio, annunciataci stasera nel Vangelo di Marco fa parte del mistero dell’Ascensione del Signore e della missione universale da Lui affidataci. In quel contesto si vede il punto d’arrivo della vita di Gesù e il punto di partenza della vita della Chiesa. Infatti, la missione della Chiesa ha la sua motivazione ultima e la sua legge propria nella glorificazione di Gesù. Više/più…

Memoria liturgica del Beato Alojzije Stepinac in occasione del 55° anniversario della morte 10 febbraio 2015., ore 18.30 Gerhard Ludwig Card. MÜLLER

Chiesa di San Girolamo dei Croati

Memoria liturgica del Beato Alojzije Stepinac  in occasione del 55° anniversario della morte

10 febbraio 2015., ore 18.30

Gerhard Ludwig Card. MÜLLER

Prefetto della Congregazione per la Dottrina della Fede

 

Cari fratelli e sorelle

1. “Se il chicco di grano, caduto in terra, non muore, rimane solo; se invece muore, produce molto frutto”. (Gv 12, 24).

Nella storia della Chiesa Cattolica vi sono persone che la Provvidenza ha donato al Popolo di Dio per essere saldo appiglio, baluardo e faro nelle tempeste della vita. E quanto più tempo passa dalla loro morte tanto più essi di giorno in giorno crescono come giganti che superano lo spazio e il tempo nel quale hanno operato. La loro stella non tramonta mai. Al contrario, essa è ogni giorno più splendente e sempre più vicina e attraente per le nuove generazioni. Questo è il destino dei martiri cristiani, dei santi, dei grandi uomini di fede e di spirito. Uno di essi è il beato Alojzije Stepinac, arcivescovo di Zagabria, cardinale e martire. Noi oggi celebriamo il cinquantacinquesimo anniversario della sua morte. Siamo riuniti in questo sacrificio eucaristico insieme alla moltitudine di fedeli che, in Croazia e nel mondo, con i vescovi e sacerdoti, oggi invocano la sua intercessione. Više/più…

Liturgijski spomen bl. Alojzija Stepinca u prigodi 55° obljetnice smrti, 10. veljače 2015., Gerhard Ludwig kard. MÜLLER

Hrvatska crkva sv. Jeronima

Liturgijski spomen bl. Alojzija Stepinca

u prigodi 55° obljetnice smrti, 10. veljače 2015.,

Gerhard Ludwig MÜLLER

Prefekt kongregacije za nauk vjere

Draga braćo i sestre

1. Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv. 12, 24).  

U povijesti Katoličke Crkve postoje osobe koje je Providnost darovala Božjemu narodu da mu budu čvrsto uporište, zaštita i  svjetionici u olujama života. I što god vrijeme više odmiče od njihove smrti oni iz dana u dan izrastaju u gigante koji nadilaze prostor i vrijeme u kojem su djelovali. Njihova zvijezda nikad ne zalazi. Naprotiv, ona je iz dana u dan sjajnija a novim naraštajima je sve bliža i privlačnija. To je sudbina kršćanskih mučenika, svetaca, velikana vjere i duha. Jedan od njih je blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, kardinal i mučenik. Mi se danas  spominjemo pedeset i pete obljetnice njegove smrti. Združeni smo u ovoj euharistijskoj žrtvi s mnoštvom vjernika u Hrvatskoj i po svijetu koji se danas s biskupima i svećenicima u svojim molitvama utječu zagovoru bl. Alojzija. Više/più…

Propovijed sv. Nikola Tavelić – msgr. Ratko Perić


Rim, crkva sv. Jeronima, 16. studenoga 2014.

Braćo i sestre!

Ovo ćemo razmišljanje osloniti na svećeničko-misionarsko djelo i uzornu osobu prvoga proglašena hrvatskog sveca Nikole Tavelića, prezbitera i mučenika. O njegovu se spomendanu, za nas i blagdanu, već odavno i tradicionalno u ovoj našoj nacionalnoj crkvi, posvećenoj sv. Jeronimu, okuplja hrvatska rimska zajednica, napose studentska na svoj redoviti jesenski susret.

Prisjetimo se ukratko životnoga, redovničkog i svećeničkog puta našega Nikole koji je izvojevao palmu mučeništva u Jeruzalemu, 14. studenoga 1391. godine, a uzdignut je kao blaženik na čast oltara 500 godina kasnije, što znači da mučenička krv u Crkvi stalno ključa i nikada se ne hladi. S njime, jer je on na čelu, mučeničku su smrt podnijela i subraća: Deodat iz Ruticinija u francuskoj Akvitaniji, Pierre iz Narbone također u Francuskoj i Stefano iz Cunea u Italiji. Sve ih je svetima proglasio bi. Pavao VI., papa, 21. lipnja 1971. [Zahvalan sam Bogu da sam u ta studentska doba i sam bio i u Zavodu sv. Jeronima i sudionik hodočasničkog mnoštva na kanonizaciji u Petrovoj bazilici i u audijenciji u dvorištu sv. Damaza, kojemu je Jeronim neko vrijeme bio osobni tajnik]. Više/più…

RAZMATRANJE 15. XI.2014. MONTECASSINO

 BENEDIKTINCI I ISUSOVCI

KOMPARATIVNA ANALIZA DVIJU DUHOVNOSTI

Mihály Szentmártoni S.J.

Nalazimo se u kolijevci benediktinskog reda i u središtu benediktinske duhovnosti. Htjeli bismo promotriti neke karakteristike te duhovnosti i njezinu poruku za sve nas. Velike karizme i duhovnosti u Crkvi, naime, ne daju se samo uskoj grupi pripadnika dotičnog reda, nego svima. Mi ćemo, međutim, benediktinsku duhovnost promatrati očima jednog isusovca, pa ćemo se pitati, koje su sličnosti i razlike između tih dviju duhovnosti.

Polazište nam je glasovito benediktinsko geslo: „Ora et labora – Moli i radi!“. Mislim da je isusovačko geslo isto to, samo u obrnutom redu: „Labora et ora – radi i moli!“ Ovo geslo daje nam okvir za promatranje triju stvarnosti: molitva, rad i mistika. Više/più…

PROPOVIJED 15.XI.2014. MONTECASSINO

BENEDIKT, SKOLASTIKA I DRUGI SVECI

Mihály Szentmártoni S.J.

Kad razmišljamo o svecima, mi se obično divimo njihovim krjepostima. Dobro je to tako, jer nam ih Crkva stavlja pred oči upravo kao uzore kreposti. Ali nas takvo gledanje može i obeshrabriti, jer pomislimo: da, oni su bili herojske duše, a mi, nažalost, nismo. No, o svecima možemo i moramo znati razmišljati i na drugi način. Kad njih slavimo, mi zapravo slavimo dragog Boga. On je taj, koji podiže svece i koji ih čini svetima. Ova misao nam može dati materijal za naš duhovni život. Postavimo sebi tri pitanja: Zašto Bog podiže svece? Kakve svece Bog daruje Crkvi? Kako se družiti sa svecima? Više/più…

Sprovodna sv. misa zadušnica za msgr. Fabijana Veraju u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, 2. studenoga 2014., 18.00 sati

msgr. Fabijan Veraja

Metković, 20. siječnja 1923. – Grottaferrata, 28. listopada 2014.

 

 Braćo i sestre u kršćanskoj vjeri

„Zaista, zaista kažem Vam, ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv, 12, 24).

U svijetlu Isusovih riječi promatramo večeras, na Dušni dan kad se spominjemo svih vjernih mrtvih, život i djelo preminulog svećenika od kojeg se opraštamo.

Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, umirovljeni podtajnik Kongregacije za proglašenje svetima, apostolski protonotar supranumerarius, msgr. Fabijan Veraja, preminuo je u večernjim satima, u utorak 28. listopada 2014., u svome domu u Grottaferrati kraj Rima. Njegovo uspinjanje na Golgotu započelo je u petak 26. rujna o.g. kad mu je i pozlilo. U subotu 27. rujna je smješten u bolnicu u Frascatti-ju. U početku se pomišljalo na čir ali su liječnici ustanovili metastaze na unutarnjim organima (želudac, dvanaesterac). U bolnici je ostao do 16. listopada. Ostale dane proboravio je u svome domu u Grotaferrati. I njemu, i nadbiskupu Vidoviću, i sestrama služavkama Malog Isusa koje su ga s ljubavlju i pažnjom dvorile do kraja, bilo je jasno da je don Fabijan, kako smo ga svi zvali, došao do posljednje postaje svoga zemaljskog puta i da je prijelaz na onu stranu blizu. Predan u volju Božju zatražio je  sakramente sv. ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja. U svijetlu Isusovih riječi Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja ondje će biti i moj sluga“ (Iv 12, 26), svijestan svoga stanja i pri punoj svijesti do kraja, s vjerom u Boga i kršćanskim predanjem  isčekivao je prijelaz u vječnost, odlazak k svome Božanskom učitelju, njegovoj majci  i svecima i blaženicima nebeske proslavljene Crkve, poglavito onima s kojima je drugovao od odlaska u Kongregaciju za proglašenje svetima: Bartolo Longo, Vinko Kadlubek, Nikola Stenon, Petar Friedhofen, Marija Terezija Scherer, Nikola Tavelić, Ivan Merz, Miroslav Bulešić. Više/più…